Memento mori

Svako novo takmičenje u bilo kom sportu donese mnogo zanimljivih vijesti. Evropsko prvenstvo u fudbalu, koje je zbog pandemije sa prošle godine pomjereno na ovu, nije izuzetak. Prethodni događaji ove vrste su organizovani od strane dvije zemlje domaćina, ovogodišnje (ili je ispravnije reći prošlogodišnje 🙂 ) se održava u jedanaest gradova širome Evrope. Mišel Platini, predsednik UEFA, je to objasnio željom za romantičnim događajem koji će obilježiti šezdesetogodišnjicu fudbalskih takmičenja u ovoj organizaciji. Od zemalja iz bivše Jugoslavije nastupaju Hrvatska i (Sjeverna) Makedonija, s tim što je Makedoniji ovo prvi istorijski nastup predvođeni Angelovskim i Pandevom.

Međutim, interes cijele svjetske javnosti ovaj sportski događaj je pobudio već drugog dana takmičenja. Nije to bilo zbog velikog broja golova, izvanrednih poteza niti nastupa poznatih fudbalskih zvijezda. Igrala se prilično nezanimljiva utakmica između dvije slabije fudbalske sile, Danske i Finske. Za najveći broj pratilaca ovog sporta, imena braće Laudrup, golmana Šmajhela i Jari Litmanena su oni po kojima prepoznajemo ove reprezentacije. Međutim, od sinoć je ime Kristijana Eriksena na vrhu pretraživanja i interesa.

Od tada je cijeli svijet saznao da se Sabrina Kvist Jensen, Eriksenova djevojka, bavi humanitarnom djelatnošću za gladnu djecu dok radi u tekstilnoj kompaniji. Mogli smo saznati kako ona na nema nalog na twitteru i ne objavljuje svoje slike na instagramu, poput drugih „partnerica“ poznatih fudbalera. Njih dvoje su zajedno od 2012. godine a bila je to ljubav na prvi pogled. Imaju sina starog tri godine i ćerku rođenu prije par mjeseci. Sve ovo, i mnogo drugih detalja iz života ovog dvadesetdevegodišnjeg fudbalera, do četrdesetdrugog minuta druge utakmice ovog prvenstva bilo je poznato samo uskom krugu fudbalskih zaluđenika. U trenutku kada je želio da prihvati loptu bačenu sa aut linije, Eriksen je iznenada pao i ostao da leži na terenu. Utakmica je prekinuta, a dok mu je pružana sva moguća medicinska pomoć, raspravljalo se o tome da li da se igranje nastavi ili prekine. Cijeli svijet je taj jedan sat iščekivao informacije o njegovom stanju dok je kamera prikazivala uplakana lica njegovih saigrača, navijača pa i protivničkih igrača.

Bio je to jedan od onih trenutaka koji pokazuju solidarnost koju ljudi širom svijeta mogu da pokažu onda kada to žele. Ostaće zabilježen kao svijetla uspomena sa sportskih terena kada je život pojedinca bio vredniji i važniji od svog uloženog novca i konačnog rezultata. Gledaoci, navijači i učesnici su odjednom postali ljudi zainteresovani za život pojedinca, koji visi o koncu i na čiji ishod mogu uticati brzina, umješnost i adekvatna reakcija stručnjaka. Uzdah olakšanja se mogao „osjetiti“ nakon što je iz bolnice stigla vijest da je Eriksen povratio svijest i da je njegovo stanje stabilno te da poručuje da se igra nastavi. Nakon toga, sve kamere su se mogle vratiti nazad na praćenje najvažije sporedne stvari na svijetu.

Bez želje da budem ptica zloslutnica, mislim da je svima jasno, kako je smrt Kristijana Eriksena samo odgođena za neko vrijeme. U njegovom i našem DNK kodu negdje postoji okidač za starost koji će polako ali sigurno dovesti tijelo do momenta gašenja. Tada neće pomoći ni mnogo veća pažnja sveukupne svjetske javnosti, ni najbolji medicinski stručnjaci kao ni najbogatije opremljene bolnice. Postojaće trenutak kada će neko od najbližih moći samo da izjavi saučešće i ustvrdi da se životna „utakmica“ završila, da je odsviran zadnji minut, da je dobio nepovratni crveni karton. Meša Selimović piše,

“Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat? Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.”

Vječnost ne poprima ni blizu jednaku pažnju kao sportski događaji. Ona je u najvećem broju slučajeva ostavljena za naučno-fantastične priče i filmove ili je interes malog broja religioznih ljudi u starijem životnom dobu. Dok život traje, ne razmišljamo o njegovom kraju: neki to smatraju ometanjem prirodnog toka stvari. Međutim, možda bi svako od nas trebalo da živi imajući na umu svoju konačnost. Čak i oni koji ne dospiju na slavne terene savremenih gladijatora koji zadovoljavaju drugu potrebu bučne arene („hljeba i igara“) morali bi o ovom da razmisle. A oni, kojima se poklanjaju savremene verzije lovorovog lišća, trebalo bi češće da čuju ono drevno „Memento mori“. Dok pokušavaju svim sredstvima da iz svog tijela izvuku što je moguće više energije i da istu naplate, trebalo bi da se sjete da su smrtni i prolazni, baš kao i njihova pobjeda ili poraz.

Bilo bi lijepo kada bi svjetska javnost pokazala više solidarnosti svačijom nesrećom i mukom. Hiljade djece i ljudi umiru svakodnevno, a u mnogim slučajevima te smrti i patnje bi se mogli zaustaviti i ukloniti kada bi bilo malo više volje i spremnosti da se zemaljski resursi pravednije podijele. Možda bi trebalo dovesti u pitanje i tu vaojersku zainteresovanost publike za pikanterije iz života bogatih, slavnih i poznatih, dok ih opšta sudbina siromašnih, zapostavljenih i manje poznatih nimalo ne interesuje. Za neke od nas jedina je utjeha i nada da Neko to od gore vidi sve i da će donijeti pravedniju raspodjelu karata i minutažu u vječnosti.