Želim, želim, želim …

iStock_000009412810XSmall-425x250Šta ste vi poželjeli sebi za Novu godinu? Puno zdravlja, ljubavi, (novca), mira i sreće … Posve drugo je pitanje imaju li ikakve stvarne vrijednosti ove naše želje, no to je druga tema. Dok sjedim i pišem ovo zapušenog nosa i bolesnog grla, shvatam kako je zdravlje naša osnovna potreba. Sve ostalo je manje važno.

Pored zdravlja, javlja mi se, kao i svakome od nas, još jedna jaka želja. A to je želja da prestanem da želim. Dopustite da pojasnim ovu svoju želju.

Možda sam neke ovim asocirao na naučavanja Sidarte Gautame, prosvijetljenog indijskog plemića, poznatog kao Buda. Tvrdio je da je cijeli život patnja koja nastaje iz želje. Zato je 200px-Kamakura_Budda_Daibutsu_front_1885potrebno ugasiti svaku želju, postići nirvanu i dostići savršenstvo. Asketski život budističkih monaha slijedi njegov osmostruki put ostavljajući po strani sve ono što nas, neprosvijetljene, privlači i mami.

Budina koncepcija je striktno dualistička: jasno povlači crtu između duhovnog, pozitivnog i materijalnog, zlog. Sličnim, po mom mišljenju pogrešnim, putem su krenuli i osamljenici u hrišćanstvu koji negiranje tijela i materijalnog vide kao glavni domet vjere, a stilite (među njima posebno Simon), podvižnike koji su živjeli na stubu želeći da umrtvljivanjem tijela doprinesu spasenju svoje duše, drže nedokučivim idealom.

Isus Hristos je svojim dolaskom na ovaj svijet prigrlio isti, pokazao njegovu vrijednost. U svojoj molitvi je tražio da svoje učenike sačuva od zla, a ne da ih uzme od svijeta. Dokazao je da se može, treba i mora živjeti u svijetu, ali ne biti “od svijeta” tj. imati druge vrijednosti. I želje.

Ali zato treba izbjeći drugu, ništa manje lošu, krajnost hrišćanski hedonizam, jevanđelje Simeon_Stylites_stepping_downprosperiteta, health & wealth gospel. To je učenje zapadnjačkih tv evangelizatora koji uvjeravaju kako će spoj njihove molitve i vaše vjere donijeti do ogromnih promjena u vašem životu, a posebno u vašem novčaniku.

Čini mi se da bi ovdje, kao i u mnogim drugim situacijama života, trebalo naći balans, umjerenost, sredinu. To me podsjeti na one riječi Zije Dizdarevića iz pripovjetke Majka: “Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako…

To ‘nako u mom slučaju bih najbolje opisao na sledeći način: vjerujem da je Bog u nas ugradio dobre želje, za dobrim i lijepim vrijednostima i stvarima. Smatram pogrešnim razdvajati duhovno i materijalno – jer je Bog čovjeka stvorio tjelesnim i takvim će ga vaskrsnuti. Moja želja ide u pravcu ostvarenja svih onih naših uobičajenih novogodišnjih želja, ali praćena umorom neostvarenja. Sve to smo poželjeli i prošle godine. I pretprošle, i one iza nje. Moja novogodišnja želja pita “Dokle ovako?” I neka se i ispune moje želje, šta je sa željama ostalih? Ko može uživati u svojim igračkama gledajući druge oko sebe kako umiru od gladi? Naše najbolje želje su samo prašina na vjetru. 

Čini mi se da je C. S. Lewis dao dobar odgovor: “Ako u sebi pronalazim želje koje ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti, jedino logično objašnjenje je da sam stvoren za drugi svijet.”

Zašto nas toliko pogađa smrt slavnih?

JoeCocker03_new-1Umro je Joe Cocker (Džo Koker). Tim umjetnicima nikad ne znaš pravo ime, ali tako su ga zvali i tim imenom su objavili njegovu smrt: BBC, Time, Guardian, Rolling Stone … i onda “naši” mediji to preveli i prenijeli. Facebookom je krenuo masovni RIP od strane ljubitelja njegove muzike. Zanimljivo, na zvaničnoj stranici (tvrde da je zvanična) ovog pjevača nema nikakve informacije o ovome. Nikakvo čudo kad je poslednja objava iz 2013. godine.

Tužno je kad čovjek umre. Bilo koji čovjek. No, čini mi se da nejednako doživljavamo smrt slavnih od manje medijski propraćenih ličnosti? Zašto je to tako? Evo odgovora jednog mog prijatelja:

“Joe je bio čovek sa kojim sam rastao. U stvari rastao sam sa njegovom muzikom i znao sam njegov izgled. Ali neka baba Joka koja mi je nepoznata naravno da nije ista kao i popularni pevač. Dakle ne radi se o slavi samoj po sebi. Racimo kada bi umrla J.Kareluša ne bih se ni najmanje osetio pogođenim. Ali zato ako umre Nick Cave bicu jako tuzan, da li ti je mozda ovo zadovljavajuci odgovor na tvoju poslednju objavu?”

Dopuštam svakome svu slobodu (koja ne brani tuđu i ne ugrožava druge). Tako i sa muzikom i muzičarima, oporavljenim narkomanima i alkoholičarima (i jednih i drugih mi je žao još dok su živi), te žaljenjem za istima. Ali sve ovo me potaklo da razmišljam …  Juče sam na IMG_7786-1malom seoskom groblju vidio sahranu. Ne znam ko je umro, ni koliko je imao/la godina. Da li je ta osoba bila bolesna ili umrla lako, s osmjehom na usnama? Ne znam ni da li se uopšte umire tako. Ali siguran sam u jedno: da je onima koji su joj bili bliski i koji su je sahranili jednako žao, ako ne iskrenije, nego “nama” za “umjetnicima.”

Umjetnici, imali su drugačiji, “slavniji” život – zar ih i u smrti moramo glorifikovati? I kome je to u stvari potrebno, njima ili nama? Zar smo mislili da će živjeti vječno? Naša tuga će trajati tek toliko dok svoj fokus ne prebacimo na drugog živog slavnog, do njegove smrti. I tako u krug. Mučan je takav život. Skoro mučniji nego neprimijećena smrt.

PS. Zvanična web stranica vas vara: čak i ako navratite kasnije novih koncerata neće biti.

Screen Shot 2014-12-22 at 23.23.34