Poruke iz svete zemlje: Wadi Qelt

Poslednji tekst o mom putovanju u Izrael sam napisao prije jedanaest sedmica. Pisao sam o Vitaniji kod Jordana, a pošto nas je put vodio dalje za Jerihon, zaustavili smo se kratko na mjestu koje se naziva Wadi Qelt. Dok ovo pišem sjedim sa mladićem iz Irana koji mi objašnjava da na arapskom jeziku ova riječ označava dolinu između dvije planine, što upravo možete i da vidite na ovim slikama. Ja se sjećam da su nas učili u školi da je to isušeno korito rijeke, što Nazar, Iranac, poriče.

Kako god, Wadi Qelt se prostire od istoka ka zapadu u judejskoj pustinji, 24 km istočno od Jerusalima, na 775 km nadmorske visine. To je dio prostora koji se često u vijestima spominje kao “West bank” ili “Zapadna obala.” Neki će ga i označiti i kao okupirano područje Palestine od strane izraelske države. Ovuda je vodio poznati (u Bibliji) put od Jerusalima prema Jerihonu. Putovanje bi obično trajalo do osam sati hoda, ali sa za porodicu sa malom djecom bi se znao produžiti i do dva dana. Poznata Hristova priča o Milostivom Samarjaninu se odvija na ovom putu (jev. po Luki 10:25-37).

Pustinja je igrala važnu ulogu u životu ljudi s ovog područja. Danas se na ovom mjestu mogu pronaći male grupe beduina, ali u ranije vrijeme prostor je bio u potpunosti nenastanjen. Ipak, to ne znači da se na ovom mjestu nisu, s vremena na vrijeme, mogli pronaći ljudi. Kada sam izrazio svoju želju da ovim putem najzad dođemo do grada (Jerusalima), naš vodič je sa nama podijelio lokalnu mudrost: “Ko želi da omudra odlazi u pustinju, a ko želi uživanja ide u grad.” Iskustvo prolaska jevrejskog naroda kroz pustinju je uveliko doprinijelo kreiranju ove izreke. Činjenica da nije bilo nikakve vanjske podrške osim Božjih čuda u njihovu korist, učinilo je da oni doživljavaju pustinju kao učionicu za duhovnost i posebno mjesto za povezivanje sa božanskim uticajem.

Nakon Hristovog odlaska u pustinju i iskustva borbe sa đavolom (jev. po Mateju 4:1-11, Marku 1:12-13, Luki 4:1-14) i hrišćani ovo područje počinju da posmatraju na sličan način. Iskustvo osamljivanja postaje jako važno i za Hristove učenike: čitamo i da je veliki propovjednik jevanđelja, apostol Pavle, takođe proveo jedno vrijeme na sličnom mjestu, u arapskoj pustinji (Galatima 1:17). Dvije stotine godina kasnije, ovaj koncept će ojačati, te će nastambe popularnih “pustinjaka” postati mjesto okupljanja hodočasnika – manastir. Na ovom mjestu, Wadi Qelt, nalazi se pravoslavni manastir sv. Đorđa od Kozibe. Istorija kaže da je nekoliko monaha iz IV vijeka želeći doživjeti (pustinjsko) iskustvo proroka nastanilo se u pećini za koju su vjerovali da je pripadala sv. Iliji (1. O car. 17:5-6). Jovan od Tebe (kasnije Jovan od Kozibe) osniva manastir 480. godine, koji biva razrušen 614., a obnovljen 1878. godine od strane grčkog monaha Kalinikosa.

Tradicionalne crkve (pravoslavna i katolička) i dalje daju vrijednost ovakvim duhovnim centrima, iako se ponekad ponekad ne slažu sa svim aktivnostima u koje se takvi centri pretvore (kao što je slučaj sa Međugorjem u Hercegovini, iako nema konkretnih odluka i čvrstog zvaničnog stava). Protestantske crkve, nastale reformacijskim pokretom, odbacuju ovaj pristup duhovnosti. (Zanimljivo, reformacija je pokrenuta, pored ostalih, upravo od strane jednog od monaha katoličke crkve.) Ali sa druge strane, osamljivanje ili izdvajanje iz svakodnevne gužve života, protestantske zajednice vide kao neophodnu praksu za zdrav duhovni život i rast.

Dok sam boravio u manjim sredinama, posebno za vrijeme perioda života provedenog na selu, nisam vidio nikakvu potrebu za posebnim trenucima izdvajanja. Moj život je tada prirodno imao trenutke mira i tišine, aktivnosti i pauze, te svakodnevnog boravka u prirodi. Ali odlaskom u veći grad u potpunosti sam shvatio ovu potrebu. Život koji se svakodnevno odvija samo na ulicama velikih gradova traži izdvajanje i osamljivanje onih koji žele da održe zdravim duhovnu stranu svoje ličnosti. Ukoliko nam ugled bivaju biblijske ličnosti koje sam spomenuo (Isus Hristos, apostol Pavle) onda to odvajanje ne podrazumijeva stalno napuštanje vlastite porodice i svakodnevnih obaveza. U njihovim slučajevima to je uvijek povremeno i u skladu sa Hristovom molitvom: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla” (jev. po Jovanu 17:15).

Jevanđelje srijedom: Matej 20. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U jevanđelju po Mateju 20. poglavlju zapisano je nekoliko događaja ili tematika. Sve se, kao što je i inače slučaj u jevanđeljima, tiču Isusa, njegovih učenja ili susreta sa ljudima. Tu se nalazi:

Priča o radnicima u vinogradu
Treće Hristovo predskazivanje svog stradanja
Molba majke sinova Zavedejevih
Borba Hristovih učenika o prvenstvo
Hristov susret sa dva slijepca

Svaki od ovih tekstova je jako bogat porukama i poukama za današnjeg čitaoca koji želi da svoj život uskladi sa Hristovim. Pokušaću ukratko načeti bar po jednu misao iz svakog odjeljka.

1. Priča o radnicima u vinogradu

Starozavjetni proroci su vinograd upotrebljavali kao metaforu za jevrejski narod (Isaija 5:7). Rad u vinogradu je predstavljao rad za vlasnika vinograda: ispunjavanje uloge koju je Bog povjerio jevrejskom narodu. Stil ove priče se uklapa i u kolektivni i individualni način čitanja. Bog poziva radnike i obećava im poštenu nadoknadu za rad. Onaj koji poziva izlazi nekoliko puta tokom dana, čak i onda kada je ostalo još samo malo vremena za rad. Skoro svaka Hristova priča ima element iznenađenja; ni s ovom nije drugačije: isplata počinje od poslednjih do prvih i svi primaju jednak iznos. Najviše se čude oni koji su došli prvi, jer su poredeći se sa poslednjim, očekivali veći iznos od dogovorenog. Ne treba izostaviti: iako su primili sve po dogovoru, vikali su na vlasnika vinograda (Matej 20:11). Ono što ih je naljutilo je bilo ideja izjednačavanja, uravnilovka. Oni nisu bili oštećeni; problem je nastao što su drugi bili predmet gospodarevog milosrđa.

2. Treće Hristovo predskazivanje svog stradanja

Putujući za Jerusalim, Isus podsjeća svoje učenike na Njegov kraj koji se približava. Oni, naravno, i dalje ne slušaju, iako je ovo treći put što Isus ponavlja. Molbu majke Jakova i Jovana te raspravu ko je najveći treba posmatrati u kontekstu Hristovog stradanja.

3. i 4. Molba majke sinova Zavedejevih i Borba Hristovih učenika o prvenstvo

Bez obzira šta mislili o Isusu iz Nazareta, o Njegovom identitetu, činjenica koja se ne može poreći jeste da je vodio život onoga koji služi drugima. Oni koji su ga posmatrali mogli su da kaže da “prođe čineći dobro” (Djela 10:38). Njegov život službe i žrtve, u samom početku, nije dovoljno uticao na Njegove učenike. Oni su živjeli pokušavajući da ispune svoj san. Ovu cijelu situaciju najbolje prikazuju Hristove riječi, koje su i opis i propis:

“Znajte da knezovi narodni zapovijedaju narodu i poglavari upravljaju njim.
Ali među vama da ne bude tako, nego koji hoće da bude veći među vama, da vam služi,
I koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga
Kao što ni sin čovječji nije došao da mu služe nego da služi
I da dušu svoju u otkup da za mnoge.” (Matej 20:25-28)

5. Hristov susret sa dva slijepca

Za kraj ovog poglavlja ostavljena je molba dvojice slijepih ljudi koji traže od Hrista da im vrati fizički vid. U kontekstu cijelog jevanđelja, postoji paralela između fizičkog i duhovnog sljepila, o kojoj možda najizrazitije piše jevanđelista Jovan (Jovan 9. poglavlje). Jedna od karakteristika Hristove službe je bila u pomaganju ljudima da adekvatno posmatraju ovaj svijet i da ga ispravno vrednuju. “Ja dođoh … na ovaj svijet, da vide koji ne vide i koji vide da postanu slijepi” (Jovan 5:39). Dvadeseto poglavlje Matej završava molbom slijepaca koju Isus ispunjava: “Gospode, da se otvore oči naše” (Matej 20:33). U slučaju Hristovih učenika ta promjena se ostvarila: svaki od njih je vodio život službe i završio ga žrtvujući se za druge.

Čitaoci jevanđelja tek treba da odluče za sebe.

Deset razloga zašto ne treba čitati Bibliju

1. Može te potaknuti da iza sebe ostaviš nešto vrijedno i korisno onima koji dolaze na ovaj svijet iza tebe
Možda ćeš poželjeti da pronađeš veći cilj života kome bi se posvetio od onih svakodnevnih koji nam se serviraju: jurnjava za uživanjem i ličnim zadovoljstvima.

2. To može promijeniti tvoje pretpostavke o Bogu
U ovom trenutku, tvoja slika o Bogu može biti uveliko obojena onim koji se izdaju kao “Božji sledbenici i Njegovi predstavnici” a koji ti, u isto vrijeme, prikazuju sliku Boga u kojeg nisi siguran da želiš da povjeruješ. Ako počneš da čitaš Bibliju za sebe, možeš otkriti da mnoge tvoje pretpostavke o njemu, su zasnovane na tuđim mišljenjima, i da ne nalaze svoje uporište u ovoj, za hrišćane, svetoj knjizi.

3. Možeš otkriti razliku između formalne religioznosti i živog odnosa sa stvarnom ličnošću
Čitajući možeš otkriti da ono što si do sada smatrao religioznošću se često svodi na formu koja ponekad nema uticaja niti velike veze sa tvojim svakodnevnim životom. Čitajući Sveto pismo može se desiti da susretneš veličanstvenu ličnost Isusa iz Nazareta koji je dao mnoge čudne izjave, a jedna od njih da je još živ i da je s njime moguće ostvariti komunikaciju.

4. Ovo čitanje može promijeniti tvoj karakter
Možeš biti inspirisan da se prema ljudima ponašaš drugačije: da djeluješ u korist obespravljenih, potlačenih ili onih koje svi odbacuju ili mrze. Znam, znam … reći ćeš kako to nije česta pojava u religioznom svijetu oko tebe. Ali ovo čitanje je posebno jer će te potaknuti da se malo više pozabaviš sobom, a ne drugima kao što nam je svima lakše i udobnije.

5. Može te dovesti do tačke da konačno prihvatiš sebe
Dok doživljavaš razvoj biblijske priče, primijetićeš koliko mnogo u njoj ima ljudi čija biografija nije bila uopšte idealna. U njoj ćeš pronaći mnogo više ljudi bez oreola nego onih sa njima. Ali u isto vrijeme, otkrićeš kako se njihov život postepeno mijenjao nakon susreta sa živim Bogom. Svako od nas može da odahne, prestane da se upoređuje sa drugima i živi život dopuštujaći Bogu da se pozabavi njegovim slabostima i propustima dok ih u konačnici ne pobijedi.

6. To može uticati na tvoje odnose sa ljudima
Možda ćeš i ljude oko sebe početi da posmatraš na jedan sasvim drugačiji način. Umjesto da stalno očekuješ kako ti možeš da profitiraš, počećeš razmišljati kako ti možeš da doprineseš njihovom dobru. Možda, za početak, pronađeš neko udruženje u svom okruženju koje se bavi nekim filantropskim aktivnostima. U svakom slučaju, ako budeš dovoljno dobar slušač onoga što čitaš u Bibliji, vjerujem da će to pozitivno uticati na ljude oko tebe. To je iskustvo nekih čitača ove knjige, iako ne, na žalost, svih.

7. To može dovesti do promjene tvojih vrijednosti
Svi se mi kuvamo u istom loncu i na sve nas utiču jednake vrijednosti društva oko nas. Veoma često, one idu u sebičnom pravcu: ja, meni, moje … Nakon što počneš razmišljati drugačije, velika je vjerovatnoća da ćeš početi drugačije i da se ponašaš. Ljudi oko tebe mogu primijetiti tu promjenu, jer počinješ da djeluješ suprotno onome što većina drži da su glavne vrijednosti. Budi spreman da izgledaš drugačije i spreman na primanje raznih etiketa poput uštogljen, staromodan, umišljen, pametuje, misli da je jedini u pravu i slično.

8. Možeš postati nezadovoljan
Dok čitaš događaje o požrtvovnosti nesavršenih ljudi iz prošlosti, možeš se utopiti u te priče. Možeš postati nezadovoljan svojim trenutnim načinom življenja i krenuti u avanturu koja će te odvesti u jednom sasvim novom pravcu. Poznajem mnoge ljude čiji život se iz temelja promijenio i to doslovno.

9. Možeš prepoznati da su ljudi oduvijek bili ovakvi
Iako se svijet danas uveliko razlikuje od svijeta iz biblijskih vremena, prepoznajemo da su ljudi uvijek bili isti – sa istim potrebama, sa istim jakim i slabim stranama. Ljudi koji su sebični, slomljeni i zbunjeni, ali koji često završavaju život obnovljeni, osnaženi i uvjereni kome mogu da vjeruju i gdje pripadaju.

10. Možda ćeš poželjeti da pobudiš interes za čitanje u drugima
Biblija je pisana duži vremenski period od strane različitih autora. Lično vjerujem da je to Bogom nadahnuta knjiga. Nije jednostavna i laka za čitanje, ali taj napor se na kraju isplati. Dok sam otkrivaš svijet Biblije i njenih ličnosti, poželjećeš da to podijeliš sa drugima, da i druge potakneš da sami za sebe steknu svoje mišljenje o ovoj knjizi i njenom Autoru. To je bila moja želja u ovom tekstu.

Poruke iz Svete zemlje: Vitanija kod Jordana

Sledeće u nizu mjesta koje sam posjetio tokom svog putovanja po Izraelu je Vitanija kod Jordana ili Qaser el-Yahud. Vjerovatno nam je svima poznatije kao mjesto krštenja Isusa Hrista. Naravno, kao i svaka druga lokacija u ovom području, i ova je označena na par mjesta kao autentična. Tačnije, nekoliko bliskih prilaza rijeci Jordan je uređeno za turiste kao mjesto krštenja. Jevanđeoski tekst ne daje preciznu lokaciju nego opisuje: ” … dođe Isus iz Galileje na Jordan k Jovanu da se krsti” (Matej 3:13)

Ova lokacija je prilično izdvojena od naseljenog mjesta i, slobodno se može reći, pusta. Do nje vodi put od najbližeg većeg gradića, Jerihona. Budući da sama lokacija graniči sa susjednom zemljom Jordanom, neophodno je proći kontrolu vojnog punkta. Sama lokacija nije pretrpana sa vojnicima kao što je to slučaj na nekim drugim mjestima: samo dvojica raspoloženih mladih vojnika su primijećena u blizini.

Mjesto je veoma posjećeno od strane turista koji upravo ovdje žele obaviti vjerski obred krštenja. Ostaci pagansko-ritualno-magijskih ideja su još uvijek prisutni među mnogim hrišćanima i oni ih potiču da smatraju posebno svetim određena mjesta i predmete. Ovo je prilično strano jevanđelju Isusa Hrista, čija misija spasenja je obuhvatala i pokušaj promjene fokusa u tadašnjoj religiji Jevreja: sa forme na suštinu. Tako sam na samom ovom mjestu susreo dvije posebne zanimljivosti.

Prva je vezana direktno uz ovo mjesto i ono što ono predstavlja. Grupa turista koja je zajedno sa svojim sveštenikom izašla iz autobusa rumunskih registracija je privodila kraju obred krštenja. Opšte je poznato da je Isus Hristos, kao i njegovi sledbenici u prvih par vijekova, kršten uronjavanjem. To znači da je cijelo tijelo osobe pogruženo (umočeno) u vodu. Ovo potvrđuje i sam grčki glagol βαπτιζο koji van religiozne upotrebe objašnjava bojanje tkanina potpunim potapanjem u vodu. Krštenje na škropljenjem nastaje u kasnijim vremenima i pravdalo se nedostatkom vode ili mogućnosti za pogružavanje. Spomenuti rumunski turisti su prevalili više od 2800 km da bi taj obred obavili na ovom istorijskom mjestu. Ali sam obred je obavljen škropljenjem a ne uronjavanjem u vodu. Ne kritikujem ničije neznanje niti praksu. Jednostavno sam bio zatečen velikom željom pojedinaca da se ovaj obred obavi na ovom mjestu, a koji je ipak učinjen na drugačiji način od originalnog. Tome je posvjedočila i jedna od krštenih osoba koja je nakon obreda škropljenjem, kada su svi krenuli ka autobusu, ušla sama u vodu i sama se uronila.

Druga zanimljivost je vezana za jednog drugog turistu s ovog istoga mjesta. Bio je to jedan fini dobrodržeći gospodin u svojim kasnim godinama koji je na ovo mjesto, čini mi se, došao sa svojom suprugom. Ono čime se on izdvajao od svih drugih turista je bio njegov talisman. Ukucajte ovu riječi u google pretraživač i wikipedia će vam reći da je to “riječ arapskog porijekla koja označava predmet ili neku drugu stvar koja se čuva i nosi, jer po opštem vjerovanju donosi sreću, odnosno štiti vlasnika od nesreće. Svaki predmet ili stvar može biti talisman, što je individualno. Mora se dobro čuvati jer je i sam gubitak znak buduće nesreće.” Nasmiješeni brkati čikica veoma spreman da mi pozira nosio je oko vrat krst. To ne bi bilo ništa novo da ovo nije bio zaista veeeliki krst, ali napravljen, izgleda, od nekog laganog drveta jer se nije primjećivalo da mu pravi probleme pri hodu. Dok je bio na ovoj zemlji Gospod Isus je pokušavao da ljude uputi na pravi oblik ispoljavanja duhovnosti. I u njegovo vrijeme su postojali ljudi koji su vlastite podvige (u obliku crkvenih predmeta i zgrada) smatrali velikim, zaboravljajući na njihovu stvarnu namjenu. Sve je trebalo da usmjerava ljude u pravcu Boga bez pokušaja da istakne veličinu niti pobožnost pojedinca (Matej 6:1). Hristos je upozoravao da je on veći od crkvenih građevina (Matej 12:6) i važniji od bilo kojih velikih ljudi iz prošlosti (Matej 12:42, Jovan 8:58).

Iako su sve ovo sasvim uobičajene pojave u hrišćanskoj tradiciji, očekivao sam da će ljudi koji odlaze na ova putešestvija i toliko mnogo ulažu u njih, biti zainteresovaniji za suštinu od forme. A opet, bez obzira gdje se nalazili, svako od nas može pasti u ovu istu zamku. Potrebno je pronaći istinski autoritet za hrišćansku duhovnost i djelovati prema istom. Za hrišćane svih vijekova i lokacija to je bilo Sveto pismo. Pišem bilo, jer očigledno je ono vremenom postalo zatrpano mnogim drugim glasovima. Potrebno je da obrišemo prašinu sa ove knjige i zapitamo se, svako od nas za sebe lično, šta kaže Gospod.