Jevanđelje srijedom: Matej 19. poglavlje

“Nikad ne znaš u šta će nekoga ženidba pretvoriti. Jedne učini boljima nego što su bili, a drugi postanu godi od najgorih. Tu nema nikakvog pravila. Istopi se želja u čovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji još nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i ništa.” Tako piše Miljenko Jergović u zbirci pripovjedaka Inšallah, Madona, inšallah. Opisujući socijalne prilike u Bosni i Hercegovini kroz vijekove, nerijetko se dotiče braka i porodice. A kako da ih se i ne dotakneš, kad se u tome rađamo i u njima, a još češće bez njih, umiremo.

U seriji Jevanđelje srijedom pišem svoja razmišljanja na tekstove iz Biblije. Počeo sam sa jevanđeljem po Mateju ne samo što je to prvi tekst u Novom zavjetu, nego što je jedan od meni najzanimljivijih tekstova. U tom piskaranju, stigao sam do devetnaestog poglavlja, a ono se bavi sa najmanje tri teme, a sve tri su vezane za porodicu: razvod braka, odnos prema djeci i susret Hrista sa bogatim mladićem. Ovoj prvoj ću pokloniti najviše prostora.

Rasprava o pitanju razvoda između fariseja (jevrejska vjerske skupine) i Hrista započinje pitanjem “Da li je dozvoljeno mužu da se razvede od svoje žene za svaku (njenu) krivicu?” Ovo je bilo vruće pitanje u to vrijeme; postojale su dva pogleda istaknuta od dvojice poznatih učenjaka. Jedan, rabi Šamaj, je tvrdio kako je razvod dozvoljen samo u slučaju bračne nevjere, dok je drugi, rabi Hilel, smatrao da je i loš ručak sasvim dovoljno opravdanje. No, u samom pitanju vidimo pogrešne polazišne tačke.

Inicijator razvoda je muškarac, a ne žena. Ne postavlja se pitanje održanja braka, nego se traži pravna osnova za njegovo prekidanje. Za krivicom se traga (i pronalazi) samo na jednoj strani: ovo je slučaj i sa dobro poznatim slučajem zahtjeva za kamenovanjem žene uhvaćene u preljubi o kojoj piše jevanđelista Jovan (jev. po Jovanu 8:4). U mnogo slučajeva, hladno slijeđenje pravne mogućnosti davanja “raspusne knjige” (5. Moj. 24:1) – omogućavanja stupanja u drugi brak nakon razvoda prvog – vodilo je legalnoj serijskoj poligamiji.

Hristov odgovor povezuje brak sa stvaranjem i ističe njegovu doživotnu trajnost. Zato ne čudi što negiranje biblijskog izvještaja o stvaranju čovjeka vodi ka omalovažavanju braka kao monogamne heterogamije: trajne zajednice jednog muškarca i jedne žene. Sa druge strane, mnogi su posmatranjem i doživljajem braka iz ove perspektive dobili silu i mudrost za trajnu sreću i puninu u zajedničkom životu. Pored ostalog, to podrazumijeva ulaganje u zajedništvo, prihvatanje, zaštitu, ljubav, odanost, eksluzivnost, povjerenje, podrška … Prema Hristovim riječima, prekid braka “osim za kurvarstvo” je neprihvatljiv. Imajući u vidu višeznačnost pojma porneia (kurvarstvo), Hristovo proglašavanje požudnih misli preljubom (jev. po Mateju 5:28), širi kontekst Svetog pisma (npr. 1. Kor. 7:10-15), postoji mišljenje da su incest, zlostavljanje djece, homoseksualna praksa takođe adekvatni razlozi za odvajanje iz bračne zajednice, bar na određeno vrijeme. Bilo bi skroz suprotno duhu jevanđelja i Hristovih riječi savjetovati nekoga (bilo mušku ili žensku stranu) da iz dogmatskih razloga trpi konstantno fizičko i psihičko ponižavanje i zlostavljanje. Naravno, druga strana medalje je relativističko i subjektivno razumijevanje gore spomenutih razloga. No to je ono na šta razumijevanje i praktikovanje individualne slobode mora biti spremno.

Hristovi učenici u nekim od Hristovih riječi vide težinu i smatraju da je takav oblik braka teret (jev. po Mateju 19:10), na šta Isus odgovara: “Ne mogu svi primiti ovih riječi …” Drugim riječima, brak nije za svakoga. Činjenica da svakog karakteriše polnost i želja za seksualnim ispunjenjem nije dovoljan razlog za ulazak u bračnu zajednicu. Potrebno je mnogo više od toga. Ako na sprovođenje jevanđeoskih principa u braku nismo spremni, onda je bolje ne formirati isti, jer brak se tiče i drugih osoba (bračnog druga, djece, uže i šire rodbine …). Ako ovome dodamo biblijski princip da se seksualnost upražnjava jedino u braku, onda sve ovo djeluje tako uskogrudo i ograničavajuće, suprotno svemu što zeitgeist našeg vremena promoviše. No, možda vam razgovor sa onima koji su prošli kroz užas rasturenih domova i nasilje izopačenih bračnih zajednice može pomoći da shvatite važnost ovih smjernica. Do kraja života traje ovi ožiljci. Sloboda je predivna ali i potencijalno opasna i štetna: mudro je iskoristimo.

Poruke iz Svete zemlje: Kumran

Nastavljajući dijeljenje svojih utisaka sa putovanja po Svetoj zemlji stižem do Kumrana. Za razliku od En Gedija, o kome sam pisao zadnji put, ovo je još jedna u nizu svjetski poznatih lokacija iz ovog dijela svijeta. Zato se postavlja pitanje, šta napisati a da to već nije rečeno? Podijeliću par svojih utisaka s ovog mjesta, onoliko koliko se sada, skoro dvije godine kasnije, uspijem sjetiti.

U pitanju je arheološko nalazište koje je danas pretvoreno u Nacionalni park. Jedno od onih mjesta na Zapadnoj obali koje privlači mnoštvo turista. Sjećam se gužve autobusa na parkingu i provlačenja s mukom kroz prodavnicu suvenira. Na ovom mjestu se nalazi restoran sa prodavnicom, mali muzej sa eksponatima, a iza cijelog kompleksa se prostiru iskopani ostaci gdje je živjela esenska zajednica.

Zajednica nastaje zbog neslaganja sa postojećim sveštenstvom u Jerusalimu. Grupa onih koji su zahtijevali brižljivije držanje zakona se odvojila slijedeći onoga koga u tekstovima često nazivaju Učitelj pravednosti (jedna od mnogih hipoteza). Smatrali su da postoji jasna podjela na sinove svjetla i sinove tame, i njihov sukob stalno traje čime se objašnjava stanje stvari na ovoj zemlji. Kao u većini izolacijski usmjerenih vjerskih podviga, smatrali su da svojim aktivnostima doprinose ispunjavanju Božjeg plana za taj narod, dio svijeta pa i šire. U konačnici sve to treba da dovede do pobjede svjetla nad tamom i uspostavom Božje vlasti preko Njegovih slugu. Budući da je Jovan krstitelj djelovao “nedaleko” od ovog mjesta, postoji često pravljenje veze kumranske zajednice sa Hristovim pretečom. U samom muzeju na ovom mjestu se prikazuje film koji, pored ostalog, daje ove aluzije.

No najveći doprinos Kumrana se vidi u otkrivanju spisa s ovog područja. Pećine koje se nalaze u ovom kraju pružaju idealne uslove za očuvanje spisa iz drevnih vremena. Dobro poznata priča kaže kako je jedan mali beduinski dječak, čuvajući koze na tom području i igrajući se kamenčićima, slučajno otkrio ono što je danas poznato pod imenom Kumranski spisi ili Spisi s mrtvog mora. U pitanju je kolekcija od skoro hiljadu različitih manuskripata čije pronalaženje i izlaganje traje još od 1946. godine do danas. To su uglavnom tekstovi istorijskog, vjerskog i lingvističkog značaja jer uključuju neke među najstarijim rukopisima. Među njima su posebno značajni oni koji se tiču biblijskog kanona Starog zavjeta jer su to prevodi koji uveliko potvrđuju današnji tekst koji posjedujemo. Ovo mnogima pomaže da potkrijepe svoje uvjerenje kako tekst Svetoga pisma nije identičan drugim istorijskim spisima nego se ističe i razlikuje kao Božija riječ koju je on održao i očuvao nepromijenjenu do današnjih dana. Ipak, usuđujem se reći da najveći argument u prilog nadahnuća Biblije ne potiče iz arheologije koliko sa područja antropologije. Promijenjeni život onih koji dopuste da sila koja stoji iza Svetog pisma napravi pozitivnu razliku je jači argument od svih, jer je to cilj postojanja i čitanja ove drevne knjige.

Završio bih jednom ilustracijom iz knjige Ateizam ili hrišćanstvo. Pretpostavimo da vjerujem kako je Johan Sebastijan Bah veliki muzičar. Ljudi mogu sedam dana preko medija govoriti kako je on jedan od najvećih kompozitora svih vremena. Mogu iznajmiti salu i pozvati najveće umjetnike da izvode njegova djela. Ali sve to nije dovoljno. Kada odlučim da u tišini slušam Bahovu muziku, kad ona dodirne moj um, srce i moja osjećanja, kada lično za sebe otkrijem njenu ljepotu, nikakva kritika neće umanjiti ljepotu ove muzike. Sveto pismo sadrži najsavršenije i najljepše kompozicije koje je Bog nadahnuo. Možda još nisi uvjeren u to, ali pozivam te da čitaš, jer jedno je sigurno: poslije toga nećeš ostati isti.

Jevanđelje srijedom: Matej 18. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Međuljudski sukobi su uvijek bili problem. Osim bolesti, čini se da ništa ne izaziva veću muku među ljudima. Ko od nas nije iskusio nemogućnost sna zbog pokvarenog odnosa sa nekim do koga nam je stalo? Filozofi i književnici su se bavili ovim problemom, opisujući ga i tragajući za rješenjem. Ovom temom se bavi i Sartrovo djelo “Iza zatvorenih vrata” koje sadrži njegovu čuvenu rečenicu “Pakao, to su drugi (ljudi)”. Teškoću suživota čine drugi ljudi koji pojedinca otuđuju i zaključavaju u određeni oblik bivstvovanja, tvrdi Sartr, čime se ograničava njegova sloboda.

Jevanđelje po Mateju 18. poglavlje se uveliko bavi međuljudskim odnosima. Prevodi sa naslovima daju sledeći sadržaj:

– Poziv za oponašanje djece
– Opasnost sablazni
– Moć apostolskih veza
– Pitanje o opraštanju
– Priča o dvojici dužnika

Vijekovima su čitaoci nagađali o kojoj dječijoj osobini Isus govori kada koristi djecu kao model onih koji će imati pristup carstvu nebeskom. Iz njegovih riječi saznajemo da je u pitanju poniznost (18:4): prepoznavanje vlastite nemogućnosti da sami stignu tamo gdje Bog želi da svi budu. Kao što su djeca ovisna o svojim ovozemaljskim roditeljima, tako je Hristos želio da Njegovi sledbenici prepoznaju svoju potrebu za Njim. A za takav korak, poniznost je od suštinske važnosti.

Naše današnje zanemarivanje onih koji nas okružuju nalazi osudu u pouci o sablazni. “Niko od nas ne živi sebi i ne umire sebi,” podsjeća apostol Pavle. Tako sve ono što osoba čini može i bez njenog znanja da naškodi drugima oko nje. Posebno je važno biti obazriv prema onim malima, kaže Isus, koji vjeruju u Njega.

Kada nastane problem i ne postoji mogućnost da dvije osobe riješe vlastiti sukob, potrebno je pronaći instancu koja će donijeti adekvatnu presudu. Za većinu nas danas to su sudovi svih nivoa, dok Hristos predlaže da među hrišćanima tu ulogu obavi njihova zajednica. Pripadnost crkvi ima svoje prednosti ali i odgovornosti: danas se uglavnom traga za prvima, dok se druge zanemaruju. U konačnici, riječ je o vjerovanju u postojanje autoriteta van nas samih koji može pomoći pri nesuglasicama.

Svjesni da se sukobi ponavljaju, učenici su tražili odgovor koliko dugo opraštanje – što je bilo Hristov predlog za rješenje sukoba – treba da se upotrebljava kao opcija. Tvrdi se da je u to vrijeme tri puta bio stav velikodušnih. Petar je želio da bude bolji od ovih pa je oproštenje predložio da se iskoristi sedam puta za osobu koja ponavlja problem. Hristov odgovor je kako njih onda, tako i nas danas, zatekao nespremne: “Ne velim ti do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset” (18:22). Mnogi u ovim brojkama nalaze sličnost sa Lamehovom željom za trajnom osvetom (1. Moj. 4:24). Dok su ljudi spremni da istrajavaju u osveti, Hristos predlaže da takvi budu na području opraštanja.

I na kraju ovog poglavlja nalazimo priču o dvije osobe koje su bile dužne nejednake iznose novca (18:23-35). Osoba kojoj je oproštena velika suma nije bila spremna isto da učini drugome koji mu je bio dužan mizernu svotu. Kada bi svako od nas polazio od prepoznavanja Božjeg praštanja naših propusta, mnogo lakše bi doživljavao slabosti svojih bližnjih. U suštini, svi koji mole Očenaš se obavezuju na ovaj oblik ponašanja: “I oprosti nam dugove naše kao i mi što opraštamo dužnicima svojim” (Matej 6:12).

Poruke iz Svete zemlje: En Gedi

En Gedi je manje atraktivna lokacija smještena blizu mnogo poznatijih i više posjećenih poput Mrtvog mora, Masade i kumranskih pećina. To je oaza u judejskoj pustinji, druga po veličini u Izraelu, i jedno od rijetkih mjesta u kojima izvori teku tokom cijele godine. Danas je ovo nacionalni park. Na našem Bible Study Tour Plan ovo je bila tačka koju smo posjetili zbog važnih događaja iz starozavjetne istorije.

U drevna vremena, u blizini je postojao i grad po imenu Asason-Tamar (2. Dnevnika 20:2) na zapadnoj obali Mrtvog mora. Ovo staro ime se povezuje sa palmovim drvetima, koje su ga okružavale (tamar na jevrejskom znači palma). Spominje se u kontekstu ratova starih gradova-država i njihovih kraljeva kao mjesto u kome su živjeli Amoreji (1. Mojsijeva 14:7). Kada jevrejski narod osvaja ova područja on postaje dio njihove države. Osim poznatih vinograda o kojima pjeva Solomunova Pjesma nad pjesmama (1:14), Davidovo lutanje i skrivanje daje važnost ovom lokalitetu za proučavaoce Svetog pisma.

Jevrejska nacija je bila uređena u teokratskom obliku, gdje je Bog bio priznavan za vrhunskog zakonodavca i sudiju. U kriznim vremenima Bog je pozivao pojedince da izvrše određene zadatke, povedu narod u određenom pravcu ili ga oslobode od okolnih naroda (Sudije 2:16). No, u svom predznanju, Bog je još mnogo ranije preko Mojsija, dao uputstva ukoliko narod zažele cara, “kao što imaju svi narodi oko njih” (5. Mojsijeva 17:14). To se zaista i desilo, i zapisano je u 1. knjizi proroka Samuila u osmom poglavlju, gdje se ta želja istim riječima iskazuje “da budemo i mi kao svi narodi” (2. Samuilova 8:20). Ono što je smatrano njihovom posebnošću i razlikom, narod je želio da ukloni i da se poistovijeti sa onima oko sebe. I u tom pravcu izbora cara, trebalo je izbjeći monarhiju – da cara nasleđuje njegov sin – nego je trebalo da svaki car bude Bogom izabrani pojedinac iz naroda, osjetljiv za Božju pravdu i zakon. Zakon za cara glasi: “Samo onoga postavi sebi za cara koga izabere Gospod Bog tvoj” (5. Mojsijeva 17:15).

Zato nailazimo na situaciju da prvi izabrani jevrejski car Saul biva zamijenjen zbog svoje neposlušnosti. Još za života cara Saula, najmlađi sin Jeseja Vitlejemca, osmi po redu, pastir David, biva izabran za naslednika. Naravno, kao ni jednom vladaocu tako se ni Saulu ne sviđa mogućnost da bude smijenjen sa vlasti. On želi da održi ili bolje rečeno uspostavi monarhiju te da njegov naslednik bude njegov sin a nego neko iz druge porodice. U tom pravcu on započinje traganje da ubije Davida i tako spriječi moguću promjenu na svom prijestolu.

Moralna pouka iz Davidovog života s ove lokacije je njegovo strpljivo čekanje na Božje djelovanje. Iako je bio legitimno odabran sledeći car, on nije preuzeo prijesto ubijanjem, dobro poznatim načinom kroz cijelu istoriju. Možda mi današnji hrišćani, tako spremni na oštru borbu sa svima za ostvarenje vlastitih namjera, možemo nešto naučiti iz drevnog događaja koji se odvijao u pustinjama En Gedija.