Kako znaš?

Imam čudnu naviku, vjerovatno naslijeđenu od oca, da stalno skupljam stvari. On je tako znao da kupi šarafe, eksere i komade gvožđa koje nađe na putu vjerujući da će mu nekad u životu zatrebati (moram da priznam da ih je često znao iskoristiti). No u mom slučaju, to su papirne stvari: knjige, časopisi, članci, kopije, isječci … Dođe trenutak kada moram da ih sredim i da prelomim u sebi jer nekih moram da se riješim. Da bi došle nove. I tako u krug.

U jednom od takvih čišćenja nađem jedan od svojih prvih kontrolnih zadataka iz osnovne škole. Čini mi se da je u pitanju predmet koji se zvao “priroda i društvo.” Od devet pitanja, na dva sam pogrešno odgovorio i dobio četvorku. Danas dok posmatram ovaj list papira, mnoga teška pitanja mi on postavlja. Mnogo teža od onih na koja sam onda morao da odgovorim.

Prvo pitanje se tiče imena škole. Ta škola se nekad zvala Danko Mitrov. Rekli su nam da je on partizan, junak NOB-a, poginuo od četničke puške na obroncima planine Motajice, nekih 15ak km od moje škole. Već odavno se moja škola ne zove njegovim imenom. Danas je krasi ime našeg drugog velikog sina, koji se borio perom protiv drugačijeg okupatora, a živio na drugoj planini. U pitanju je Petar Kočić.

Drugi ispravan odgovor sam dao na pitanje ko čini porodicu. U pitanju su tata, mama, sin i ‘ćerka. Iako je uopštena – ne sastoji se svaka porodica od muškog i ženskog djeteta – bila je utoliko tačna što su porodicu kreirali muški i ženski pol. I ova “istina” je danas dovedena u pitanje. Kada su me slagali, u osnovnoj školi ili sad na kasnijim studijama?

Ako slijedim ovu logiku, sledeća pitanja su skroz opravdana: da li je izvor još uvijek mjesto gdje izvire voda? Da li je ušće i dalje mjesto gdje se sastaju rijeke? Da li se strane svijeta i dalje određuju kompasom? Da li sunce zaista izlazi na istoku a zalazi na zapadu? Je li devet i dalje 8+1? Ako jeste, zašto jeste? A ako nije, da li je to zato što nisam bio dovoljno veliki da saznam pravu istinu? Ili mi je ni drugi nisu znali prenijeti? Ili nisu htjeli? Ili nisu znali?

Bili smo uvjereni, za vrijeme i poslije ratnih i svih drugih sukoba, da će nam sloboda omogućiti da bolje spoznamo istinu. Ne mogu a da se ne sjetim jednog koji je tvrdio obrnuto: “Poznaćete istinu i istina će vas osloboditi” (jev. po Jovanu 8:32). I drugog koji ovog prvog pita: “Šta je istina?” (jev. po Jovanu 18:38). No najvažnije, a ujedno i najteže, pitanje koje bilo ko može postaviti sebi, jeste pitanje “kako znaš da je to što znaš zaista istina?” Ko ti je rekao? Ko je vrijedan tolikog povjerenja o kome će značiti toliko mnogo u tvom životu? Možda bi se tim pitanjima trebali pozabaviti u ovom kratkom životu dok sakupljamo (željezne, papirne …) stvari.

6 važnih pitanja

Sa naslovom uvijek imam problema. Nekako, nikad nije dovoljno jasan i određen da bi tačno prenio ono što će kasnije u tijelu teksta da se pojavi. Tako je i u ovom slučaju. Ako pitate o kakvih šest pitanja je riječ, a ne želite da čitate cijeli tekst da biste o tome saznali, pokušaću da vam kažem proširujući naslov: šest važnih pitanja koje treba da postavite kada prihvatate tuđe stavove, mišljenje, činjenice … naročito sa interneta.

Internet je predivna stvar. On služi povezivanju ljudi i upoznavanju sa onim što bi teško uspjeli da saznamo bez njega. Informacije koje dobijamo sa lica mjesta, od učesnika samih događaja, su neprocjenjive. Cenzura interneta i prosleđivanje samo onih informacija koje neko drugi želi da saznamo je uveliko otežana. Naravno, postoje i one negativne pojave na internetu, za koje nije kriv internet sam po sebi, nego oni koji ga (zlo)upotrebljavaju.

Cijena interneta je još uvijek dostupna veeeelikom broju ljudi. Postoje ideje u glavama onih koji žude za cenzurisanjem da se internet smanji ili onemogući sadašnjem velikom broju korisnika. Jedan od predloga jeste brže učitavanje “važnih i glavnih” web stranica, a sporije “nevažnih i sekundardnih,” kao što su privatni blogovi, na primjer. Dok se to ne ostvari, dijelimo i dalje sve ono što mislimo, vjerujemo, stvaramo i želimo da podijelimo na korist ljudima oko nas.

ALI!

Postoji jedan veliki problem u svemu tome. Budući da mnogi koji imaju pristup internetu, ne uspijevaju uvijek da razlikuju zvanične podatke i stvarne činjenice od manipulacija onim što se naziva web hoax. Hoax je engleska riječ koja znači “obmana.” A internet je jedan od najboljih medija za isto. Svako može da kreira web stranicu, kupi domen (čak veoma sličan nekom zvaničnom glasilu) i na njemu objavljuje dezinformacije. Nisam jednom morao da objašnjavam da samo zato što nešto “piše” na internetu ne znači da je to tačno i istinito. Starije osobe koje koriste internet su podložnije ovom stavu. U tom pravcu prenosim šest važnih pitanja koja mogu da nam pomognu u boljem razlikovanju pravih od pogrešnih činjenica i stavova. Vjerujem čak da ova pitanja pomažu i u stvarnom svijetu, van interneta.

1. KO – ko je rekao? Neko koga poznaješ? Neko za koga si uvjeren da je do sada davao tačne informacije (iako u bilo kom trenutku on može da promijeni svoju praksu; ali ranije poznavanje pomaže u određenoj mjeri)? Da li je to zvanična informacija zvanične osobe / ustanove / organizacije? Da li je to zvanični izvor tih informacija? Koliko je važno da za određenu informaciju znamo njen izvor?

2. ŠTA – šta je rekao? Da li su ponuđene činjenice ili mišljenja? Da li su dostavljene sve činjenice? Da li je nešto izostavljeno i zašto?

3. GDJE – gdje je to rečeno? U javnosti ili u privatnom okruženju? Postoji li mogućnost da čujemo i drugu stranu?

4. KAD – kad je to rečeno? Prije, poslije ili tokom događanja?

5. ZAŠTO – zašto je to rečeno? Da li je objasnio svoje mišljenje? Da li se izgovorenim neko pokušava učiniti da izgleda bolje ili gore?

6. KAKO – kako je to rečeno? Da li je osoba koja je to izgovorila ili prenijela bila sretna, ljuta, tužna ili joj uopšte nije bilo važno? (Ovo je malo teže ali ne i nemoguće otkriti tokom čitanja informacija). Da li je to napisano ili rečeno? Da li ste to razumjeli (kako treba)?

Naravno, postoje osobe koje će uvijek pročitati / čuti / razumjeti onako kako žele da pročitaju / čuju / razumiju. Razno razne teorije zavjere su njima svakodnevno omiljeno štivo. Ali njima nije ni namijenjen ovaj tekst.

Kako pokvariti svoje dijete?

1. Već od prvog dana daj svojoj djeci sve što zažele. Na taj način će se u njima učvrstiti uvjerenje da je svijet dužan da ispunjava sve njihove zahtjeve, a da oni nikome ništa ne duguju.

2. Kad dijete negdje na ulici pokupi neku prljavu riječ ili psovku, smij se od srca. To će ga navesti na pomisao da ga izgovaranje takvih riječi čini zanimljivim i dražesnim. Izaći će na ulicu da svoj riječnik obogati cijelim nizom riječi od kojih će vam se dizati kosa na glavni. Ili možda neće ako su one dio i vašeg riječnika.

3. Nikada mu ne pružaj nikakvo duhovno i vjersko vaspitanje sve dok ne napuni 21 godinu, a tada mu dozvoli da samo odluči šta je najbolje za njega. Po istoj logici ne bi trebalo da ga primoravaš da govori maternjim jezikom, jer bi ono samo kad postane punoljetno možda izabralo da govori bengali ili svahili jezik.

4. Hvali ga u njegovoj prisutnosti svim susjedima i poznanicima! Pokaži svima koliko je tvoje dijete bistrije i snalažljivije od sve ostale djece, pa će i ono samo u to povjerovati.

5. Izbjegavaj da mu se obraćaš rečenicom: “Tu si pogriješio!” To bi moglo u njemu razviti “kompleks krivice”. To će ga pripremiti da kasnije, kad ga budu kaznili zbog “posuđivanja” tuđih kola, stekne uvjerenje da je društvo protiv njega i da ga progone.

6. Skupljaj za njim sve njegove stvari: njegove cipele, knjige, odjeću. Radi sve umjesto njega, tako da kad odraste već ima bogato iskustvo u neodgovornom ponašanju i prebacivanju svojih tereta i odgovornosti na druge.

7. Dozvoli mu da čita i gleda sve što hoće. Ne zabrinjavaj se ni zbog čega čime “puni” svoju glavu. Važno je da mu pružiš zdrave voćne sokove kad je žedno, a uopšte nije važno kakve prljave tečnosti pije iz otrovnih izvora ideja i riječi.

8. Svađaj se često u prisutnosti svoje djece sa svojim bračnim drugom, sa susjedima i prolaznicima. To će i u njemu razviti smisao za “usijanu” razmjenu riječi i za rušenje svog sopstvenog doma, ako ga bude imalo.

9. Uvijek mu daj onoliko novca za trošenje koliko traži. Nemoj da ti se dijete “sramoti” pred drugovima! Nikada ga nemoj učiti da samo zarađuje, jer ćeš time sebi i njemu ugroziti “ugled”.

19. Zadovolji svaki prohtjev svog djeteta za hranom i pićem, zadovolji svaki prohtjev svih njegovih pet čula, i ono će steći uvjerenje da je njegov prohtjev vrhovni zakon svemira, kojem se svi moraju pokoravati.

11. Uvijek stani na njegovu stranu, bez obzira s kime se tvoje dijete sukobilo. Nije važno da li je tvoje dijete u sukobu sa zakonom, školom ili susjedom, ti moraš biti na njegovoj strani. Svi oni, vjerovatno, imaju predrasude prema tvom djetetu.

12. Kad tvoje dijete konačno upadne u stvarne teškoće, onda digni ruke od njega i kaži: “S njime se nikada ništa nije ni moglo postići!”

Izvor: jedan stari časopis iz 1979. godine

Slaviš li pravi Božić?

Božić je prelijep praznik. Nosi sa sobom mnoštvo ideja i poruka koje su čovjeku potrebne svakodnevno, a ne samo jednom godišnje. Ono što u vremenu otuđenosti uspije povezati rodbinu, porodicu, roditelje i djecu ima veliku vrijednost. Ipak, kao i u svemu dobrom i ovdje se znaju zavući neke manje dobre stvari koje pokvare cijelu sliku. Ne govorim o paganskim obredima niti o pogrešnim datumima.

Kad smo kod datuma, uglavnom je uobičajeno mišljenje kako postoje dva Božića, njihov i naš, naš i njihov … zavisi sa koje strane posmatrate i čiji su tvoji a čiji tuđi. No i to je pogrešno: Božić se ne slavi sedmog januara zato što je to sedmi januar po gregorijanskom (onom kojeg većina koristi) nego zato što je sedmi januar po gregorijanskom kalendaru 25. decembar po julijanskom kalendaru (po kome crkve na istoku računaju praznike). Dakle, ne postoje dva datuma za isti praznik nego jedan datum za isti praznik prema dva različita računanja vremena, kalendara. U suštini, za one koji slave, to je slavlje na isti datum: 7. januar = 25. decembar.

Negativna implikacija Božića na zapadu je svođenje praznika na poklone i konzumerizam. Iskoristiti sniženje po radnjama je mnogo važnije nego se zamisliti nad idejom utjelovljenja Boga: ogromni redovi kupaca koji stoje pred vratima radnji još od prethodnog dana u “hrišćanskim” zemljama su jasno prefokusiranje praznika na “sebe” i “meni”. Susret s nebeskim Bogom je zamijenjen ličnim “božanskim” iskustvom koje nastaje nakon povoljne kupovine.

Istok je uspio izbjeći komercijalnost Božića ali nisam siguran koliko svoje posebno iskušenje tradicije. Mnoštvo običaja, za koje je potrebna velika vještina i kreativnost da bi se objasnili sa biblijsko-hrišćanske tačke gledišta, često su u praksi centralni događaji u glavama i srcima onih koji ga slave. Potrebno je prepoznati kada sačuvani ostaci tradicije idu na uštrb istinske vjere. Vezivanje uz tradiciju zna nositi isključenje drugih koji imaju drugačiju ili nemaju tradiciju uopšte, zaboravljajući kako ovdje možda vrijedi ona narodna “sto sela, sto običaja.” Time se univerzalna poruka svodi na lokalnu i etničku.

I dok se generalno raspravljamo čiji je praznik bolji, ljepši, ispravniji … kad su datumi i običaji u pitanju, trebalo bi se zapitati koliko ovaj praznik donosi promjene i stvarnosti hrišćanskih vrijednosti u mom životu. Istinsko slavlje ovog praznika će izbjeći svođenje veličanstvenog, svemogućeg i silnog Boga na malog i nejakog boga (“božića”) te će mu dopustiti da zaživi u životu slavljenika. Sa ovim željama vas pozdravljam: “Mir Božji, Hristos se rodi!”