Život bez interneta

Poslednji tekst koji sam objavio na svom blogu 29. jula ove godine, govori o problemima koje nastaju zbog prevelikog izlaganja internetu. Ekrani ne prave posebne izazove samo onima koji se nalaze u osjetljivim godinama djetinjstva. Ova ista pojava, koja ima toliko dobrih i pozitivnih strana, utiče i na one koji su davno iza sebe ostavili period odrastanja. To je nešto sa čime se lično borim duži period vremena i smatram da je pojednostavljivanje životnog stila izuzetno potrebno svima onima koje posao i svakodnevne obaveze vezuju za virtuelnu stvarnost. Želeći da pređem sa riječi na djela, protekli mjesec sam eksperimentisao u ovom pravcu. Ovdje želim da podijelim neke svoje utiske iz života van interneta.

Vjerujte mi, može se preživjeti i bez internet konekcije. Moje iskustvo to dokazuje 🙂 – Elon Musk je nedavno prezentovao svoj novi projekat Neuralink čiji je cilj razvoj ultra jake bežične veze između mozga i kompjutera. Za mnoge evolucioniste ovo je očekivana sledeća etapa u procesu razvoja ljudskog bića. Ima onih koji smatraju da bez ovog koraka čovječanstvo neće preživjeti. Ali, još uvijek, ovo nije istina: za mnoge od nas internet nije neophodnost već luksuz bez koga se može i bez koga je i korisno provesti određeno vrijeme.

Izostavljanje internet veze u jednom periodu, otvara mnoge, često zapostavljene aspekte našeg života. – Ono na šta se fokusiramo, to postoje naša (jedina) stvarnost. Bez obzira koliko mnogo mogućnosti pruža internet veza, život je i dalje mnogo širi i šareniji od najbolje aplikacije za mobilni telefon. Ovo je možda posebno važno da razumiju oni mlađi među nama. Stvarni svijet još uvijek može da ponudi mnogo više nego virtuelni.

Odnosi sa živim ljudima su ono od čega se sastoji život. – Sva ispitivanja, ankete i statistike ukazuje da veza sa drugim ljudskim bićem je ono što donosi smisao življenju. To nije ni slava, ni lično ostvarenje, ni novac ni bilo koji drugi oblik stvarnog ili pseudo uspjeha. Da, pakao – to su drugi ljudi; ali ljudi su i raj takođe. Internet konekcija jako slabi međusobne ljudske veze. Ako se i ne odlučite na prekid internet veze na određeno vrijeme, onda bar odložiti svoj telefon tokom komunikacije sa drugim ljudskim bićem u stvarnom životu.

Povratak u virtuelnu stvarnost nakon određenog vremena apstinencije je jako zanimljiv. – Moj prvi login na društvene mreže nakon mjesec dana odsutnosti mi je otvorio oči za neke pojave. Čini se kao da više ništa nije isto. Neka reagovanja koja su mi ranije bila sasvim normalna, sada djeluju prilično … infantilna i nezrela u najmanju ruku. To ne može da se vidi i procijeni ukoliko smo online 24/7. Pravljenje vremenske i fizičke distance u odnosu na internet čini nas mnogo sposobnijima za procjenu korisnog i nekorisnog sadržaja kome smo izloženi. Ako ništa drugo, ovo je dovoljan razlog za eksperimentisanje. Meni je to zaista mnogo značilo.

Treba imati mjeru! – “Teoretski ljubav lepo zvuči / Malčice je drug'čije u praksi,” kaže poznata pjesma. Siguran sam da su mnogima jasni ovi izazovi virtuelne stvarnosti, ali je to jako teško sprovesti u djelo. Umjerenost je neophodna na svakom aspektu našeg življenja, a posebno u upotrebi savremene digitalne tehnologije. Koliko je previše, a koliko dovoljno vremena? Ako na ovo budemo sami odgovarali, možda ćemo lakše pogriješiti nego ako to pitamo nekoga ko nam je blizak i drag. Šta ti misliš, da li provodim suviše vremena na internetu ili ne? Naravno, ukoliko uputimo ovo pitanje, moramo biti spremni da čujemo i odgovor koji može da nam se ne svidi.

Svjetlo u tami

“Svjetlo je došlo u tamu a tama ga nije prihvatila.” Tama vjerovanja i ideologija, tama laži i religija, tama zla koje čovjek čini sebi, svom bližnjem, onima daleko od njega, tama društva koja prekriva one koji mu pripadaju, tama razuma i nauke … Naš svemir je sačinjen od tame; što se više ljudsko znanje širi, što više ovo razumijemo, što više znanje svijeta napreduje, to više je ovo sigurno. Svjetlost je došla. Ne jedno “svjetlo” među drugima, kao što naravno neko svjetlo može svijetliti među ljudima, nego svjetlo, “svjetlo sve svjetlosti.” Ovo svjetlo je moglo rastjerati svu tamu. I ono je znalo je to moglo. Ali tama je morala da ju prihvati. Da bi bilo stvarno svjetlo, nije moglo da osvaja silom niti da nadvlada na silu. Tada bi prestalo da bude svjetlo i počelo bi da igra igre tame i postalo bi tama. Ono je svijetlilo i sijalo, ali samo u ograničenom krugu koji ga je primio.

“Si tu es le Fils de Dieu: souffrances et tentations de Jésus,” Jacques Ellul

Ideologija i složenost svijeta

“Ideologije su jednostavne ideje prerušene u nauku ili filozofiju, koje navodno objašnjavaju složenost svijeta i nude lijekove koji će ga učiniti savršenim. Ideologije su ljudi koji se pretvaraju da znaju kako svijet da učine boljim mjestom, a da se prethodno nisu pobrinuli za unutrašnji haos. Ratnički identitet koji im daje ideologija prikriva dotični haos. Ideologije su zamjene za pravo znanje i uvijek su opasne kada dođu na vlast, jer prostodušan ja-sve-znam pristup nije pandan složenosti postojanja. Kada njihove društvene aparature ne uspiju da polete, ideologije ne krive sebe, već sve koji prozru pojednostavljivanja.”

Norman Dojdž (iz knjige “12 pravila za život”)

Šta odmara umni mišić?

“Ne tako davno, smatrao sam da je nezamislivo da radim na odmoru. Sjećam se dvonedjeljnih putovanja kad nisam bio ni u kakvom kontaktu sa šefovima, zaposlenima, pa čak ni prijateljima. Ali to je bilo kad sam putovao bez mobilnog telefona, tableta i laptopa, prije nego što sam zavolio da živim u neprestanom dotoku informacija i veza,” sjeća se Vilijam Folk.

Razmotrite kognitivni napor koji iziskuje naše novo uobičajeno opterećenje informacijama, tu navalu vijesti, elektronske pošte, telefonskih poziva, tvitova, blogova (ops!), razgovora, promišljanja o mišljenjima kojima svakodnevno izlažemo svoje kognitivne procesore. Ta neuralna vreva dodaje napetost postojećim zahtjevima da se nešto obavi. Odabir jednog izoštrenog fokusa traži da blokiramo mnoštvo drugih. Um mora da se bori protiv privlačne sile svega ostalog, da razvrstava šta je važno, a šta beznačajno. Za to je potreban kognitivni napor. Pomno fokusirana pažnja slabi – baš kao i premoreni mišići – kad je naprežemo do tačke kognitivne iscrpljenosti. Znaci mentalnog umora, poput pada djelotvornosti i porasta ometenosti i razdražljivosti, ukazuju da je umni napor potreban za održavanje pažnje potrošio zalihe glukoze koja obezbjeđuje neuralnu energiju.

Lijek za premorenu pažnju je isti kao i za fizički umor – odmorite se. Ali šta odmara umni mišić?

Pokušajte da promijenite režim rada iz kontrole odozgo u pasivnije aktivnosti koje polaze odozdo tako što ćete napraviti pauzu za odmor u umirujućem ambijentu. Najbolje okruženja te vrste su u prirodi. Ta obnova se odigrava kada prekinemo aktivan napor obraćanja pažnje, pri kojem um mora da suzbija distrakcije, i opustimo se i dozvolimo pažnji da je privuče bilo šta što joj se ukaže. Surfovanje po internetu, igranje video-igara ili odgovaranje na elektronsku poštu to ne čine.

Pametno je da se redovno isključimo; mir obnavlja fokusiranost i spokojnost. Ali deaktiviranje je tek pri korak. Važno je i šta ćemo potom uraditi. Šetnja gradskim ulicama i dalje zahtijeva našu pažnju – moramo da se probijamo kroz gužvu, izbjegavamo automobile i zanemarujemo trubljenje sirena i žamor gradske buke. Nasuprot tome, šetnja parkom ili šumom ne zahtijeva toliku pažnju. Čak je i sjedenje pored murala s prizorom iz prirode – naročito pored onog na kome je naslikana voda – bolje od sjedenja u kafiću na uglu.

iz knjige “Fokusiranost” Danijela Golemana