Ko ili šta je Bog za vas?

Ni u kom slučaju Bog nije neko “šta” u koje neko može zaviriti izbliza ili na daljinu i ocjenjivati i omalovažavati kako hoće. Bog je “Ko”. A on nije onaj koji je “za mene” ili “za vas” (prema našim idejama o Njemu), već u svojoj vlastitoj stvarnosti i istini, iznad vas i mene, za sve ljude, cijelog sveta. A otuda i za vas i za mene. Ko je Bog? Nemam originalan odgovor da vam dam na ovo pitanje, ali mogu Ga potvrditi samo onako kako se On pokazao i izrazio, bez nas, a samim tim i za nas. Dakle, On je naš, vaš i moj, Stvoritelj i Gospod, koji sudi i koji ima milost prema nama, naš Otac i Otkupitelj. Tako je On otkrivao i otkrio sebe u istoriji Izraela i u Isusu Hristu, o čemu nam je svjedočenje dato u Svetom pismu. Dobro razmislite o svakoj od tih riječi, ali ne prema vlastitom mišljenju, dok pokušavate čitati Bibliju i malo se moliti. Svaka od tih riječi ukazuje na samog Boga.

Odgovor Karla Bartha (1886-1968) na pitanje “Ko ili šta je Bog za vas?” (Letter to N.N. in Barth, Letters 1961-1968, 55-56)

Priča o soli

Tiho i neosjetno uđe tako nesloga u seljačku zajednicu, i u prvo vrijeme i ne primjećuje se naročito. Tek nešto duža ćutanja i brži razlasci poslije jela. Zakretanje glave i kolebljivi pogledi pri susretima u poslu ili pri dodavanju nekog predmeta. Odmor i razonoda uvijek odvojeno i bez iskrene radosti. Jedva primjetni, sitni znaci. A ipak osjeća se da negdje u dubinama zajednice nešto vri i puca, kao vulkan koji će kad-tad izbiti. Nelagodnost raste. O svemu se govori više nego o onom što je uzrok spora i nesloge, ali u stvari svaki od članova misli samo o tom i u sebi postavlja pitanja i sprema odgovore, pa kad sukob izbije na površinu i prepirka prasne, svaki ulazi u nju sa već gotovim optužbama i spremljenim odgovorima na te optužbe.

Između soli i čovjeka, skupe a neophodne soli i kletog čovjeka kome uvijek nešto treba, ubacuje se ko god može i ko god stigne, i hrišćanski vlastelin i ta nova turska vjera i vojska, i trgovac Dubrovčanin i prekupci po gradovima, i skeledžija na vodi i haramija na putu, i carina i trošarina, i slučajna šteta i nezgoda. Dok sve to podmiriš i skloniš s puta, ti ogoliš i otančaš da ti poslije ni so ne pomaže. I šta dođe od tvog grumena soli do tebe? Dok svaki od njih samo jednom lizne, ne ostade ništa. I tako čovjek stoji na ovoj goloj i vjetrovitoj visiji, ore i kopa planinsku zemlju, lebdi i kapa nad stokom, a osoliti se često nema čim, jer svak od njegovog dijela pomalo krnji, a on ne može ni od čijeg. A so je život. Hrana i krv i toplina i snaga koju možeš u torbi donijeti i sačuvati za najgore doba godine, i za čeljad i za stoku.

… Čovjek se odmiče, ali dok god ne zaspi ne može da ne misli o onom što je čuo. A kad zaspi, on često sniva o soli i o zamršenim načinima kako bi se do nje moglo doći. O soli svi snivaju i u snu i na javi. So im se priviđa kao voda putnicima u pustinji. Tijelo mučeno potrebom vidi ono čega nema. I to ih zaluđuje i zavodi. Nepovjerenje se useljava među ljude, nepovjerenje i zla volja, pa svi sumnjaju jedni na druge i ogovaraju se i optužuju međusobno da kriju so i da potajno sole svoju čeljad i stoku. Da se pokrve, a ni oko čega.

Andrić

Trajno zabilježeno

Većina ljudi koji koriste kompjutere smatda da postoji četvrta osnovna dozvola pored čitanja, pisanja i izvršenja, koja se naziva “brisanje”. Dozvola za brisanje nalazi se u svakom dijelu korisničkog kompjutera. U hardveru je na tastaturi, a u softveru je opcija koja se može izabrati iz padajućeg menija. Postoji određena konačnost koja dolazi sa izborom brisanja i izvjesni osjećaj odgovornosti. Ponekad se pojavi i okvir za potvrdu brisanja: “Jeste li sigurni?” Ako kompjuter preispituje vašu odluku zahtijevajući potvrdu – da kliknete na “Da” – onda postoji opravdani razlog da se dozvola za brisanje smatra značajnom, a možda čak i konačnom odlukom.

Bez sumnje, to je sasvim tačno u svijetu van kompjutera, u kome su kroz istoriju moći brisanja bile ogromne. Uprkos tome, da biste se zaista oslobodili dokumenta, ne možete jednostavno da uništite svaku njegovu kopiju. Morate, takođe, uništiti svako sjećanje na njega, što znači morate uništiti sve ljude koji ga pamte, zajedno sa svakom kopijom svih ostalih dokumenata koj iga spominju i sve ljude koji pamte sve te ostale dokumente. A onda, možda, samo možda, nestaće i dokument.

Činjenica je međutim da brisanje u tehnološkom smislu nikad nije postojalo onako kako mi to zamišljamo. Brisanje je samo zabluda, izmišljotina, opšteprihvaćena fikcija, ne baš plemenita laž koju vam nudi kompjuterska nauka da bi vas umirila i utješila. Iako izbrisanu datotku više ne vidite, rijetko kad je u potpunosti nestala. U tehničkom smislu, brisanje je zaista samo oblik dozvole srednjeg nivoa na kojoj se nalazi i dozvola za pisanje. Obično kada pritisnete taster “Delete” za neku od datoteka, njeni podaci – koji su sakriveni negdje duboko na disku – u stvari, nisu ni taknuti. Efikasni savremeni operativni sistemi nisu napravljeni tako da uđu u najsitnije dijelove diska isključivo da bi se nešto obrisalo. Umjesto toga, samo mapa kompjutera koja prikazuje gdje se čuva svaka datoteka prepisuje se da bi ukazala na to “da se taj prostor više ne koristi ni za šta važno”. Sve to liči na zanemarenu knjigu u ogromnoj biblioteci: navodno izbrisani dokument može da pročita onaj ko se dovoljno potrudi. Ako obrišete samo referencu na knjigu, knjiga i dalje ostaje.

Sledeći put kada kopirate datoteku, zapitajte se zašto to traje toliko dugo u poređenju sa trenutnim činom brisanja. Odgovor je da brisanje ne radi ništa u datoteci osim što je prikriva. Jednostavno rečeno, kompjuteri nisu napravljeni da ispravljaju greške, već da ih sakriju – i to samo od onih koji ne znaju gdje da ih traže.

Edvard Snouden, “Trajno zabeleženo”

Hvalisavi leptir

Legenda kaže kako je car Solomun hodao svojim vrtovima i razmatrao veličinu svojih djela – on je upravo završio izgradnju veličanstvenog hrama. Iznenada je začuo žustri razgovor između dva leptira. Tradicija kaže kako je Solomun bio stručnjak u prirodnim naukama i vješt za tajanstvene jezike životinja; biblijski tekst bilježi da je Solomun „govorio o stoci i o pticama i o bubama i o ribama“ (1. O car. 4:33). Zato ne treba da je čudo, onda, da je Solomun mogao razumjeti šaputanje ova dva insekta.

„Sa jednim zamahom mog krila,“ hvalisao se gospodin Leptir svojoj ženi, „mogao bih razoriti ovaj hram.“ Nije potrebno reći da je gospođa Leptir bila impresionirana. Ona se divila svom snažnom mužu i njegovim moćnim mišićima. Ali Solomunu se to nije svidjelo i on je istog trenutka pozvao g. Leptira u svoju kancelariju. „Dakle,“ pitao je Solomun, „ja sam razumio da bi ti jednim zamahom svog krila mogao razoriti moj hram?“

„Ne! Ne!“ mucao je leptir, drhteći cijelim tijelom (ovo objašnjava naviku koju i danas vidimo među leptirima). „Ja sam se samo hvalisao ženi; ja sam samo želio njenu pažnju i njeno divljenje.“ Solomun se nasmiješio sa razumijevanjem, oprostio jadnom stvorenju i pustio ga da ode. Čim je g. Leptir izašao iz palate, sreo je svoju ženu koja je drhtala, koja je nestrpljivo čekala da sazna sudbinu svog muža.

„Šta ti je Solomun rekao?“ pitala je. Šireći svoja mišićava krila još jednom, pogledao je svoju ženu u oči i rekao, „Molio me da ne razorim njegov hram.“

Jacques Douqhan, “Ecclesiastes: All Is Vanity”