Život je kao šah, uvijek te pređe neki konj

U svojim tinejdžerskim godinama je zbog rata morao napustiti svoj dom. Otac je ostao da brani kuću, a majka, medicinska sestra, je u tom vremenu imala mnogo posla. Bez porodice i doma, smisao je pronašao u sportu. Bio je strastveni fudbalski navijač i još strastveniji igrač šaha. Sreli smo se na fakultetu kada sam i saznao njegovu životnu priču. Iako sam poznavao osnove ove igre i tokom dugih, zimskih dana na selu igrao sa drugarima, slabo sam razumio filozofiju koja pokreće figure po crno-bijeloj tabli sa 64 polja. Borba za centralna četiri polja, izbor jednog od poznatih otvaranja te važnost planiranja sledećih poteza … samo su neki od važnih koncepata za uspješnu igru. On je, u tome, bio nenadmašan. A zašto sam se ovih dana sjetio njega? Vjerovatno pogađate već, zbog serije.

Serija pod nazivom « Damin gambit » je emitovana prvi put 23. oktobra 2020. godine na netflixu, internet platformi za prikazivanje filmova. U njoj je prikazan život jedne djevojke koja završava u sirotištu, nakon smrti svojih roditelja. Tamo je naučila prve šahovske poteze, a vremenom postaje zaljubljenik u ovu igru u kojoj pobjeđuje sve svoje protivnike. Radnja serije je smještena u šezdesete godine prošlog vijeka a fokus je na životu i izgledu glavne glumice (Anja Tejlor-Džoj), njenim pokretima i prodornom pogledu. Feminizam je nezaobilazna tema i ove serije, a predvidljivost ishoda u hladnom ratu SAD i SSSR, popravlja izvanredna scenografija i gluma. U prve četiri sedmice prikazivanja, ovu seriju je pogledalo više od 62 miliona ljudi. Prodaja šahovskih garnitura za igru je, na samo jednom prodajnom mjestu putem interneta, porasla za 250%. Broj novih igrača na web stranici koja okuplja amaterske igrače šaha iz cijelog svijeta je porastao za pet puta. Google pretraživanja o tome kako igrati šah dostigla su vrhunac u poslednjih deset godina. Roman po kome je urađena ova TV serija, napisan prije 37 godina, postao je najprodavanija knjiga. Kao što znate, cijela priča je izmišljena – ali njen uticaj nije.

Zašto? Poznati autor C. S. Lewis tvrdi kako ljudi treba da bude podsjećani radije nego poučavani. Tu je moguće vidjeti tragove platonizma koji uči kako je znanje onih osnovnih ideja urođeno ali je zakopano negdje duboko, u našoj duši. Sve što je potrebno da neko – ili nešto – izvrši djelo porađanja tih ideja i da one dođu na svjetlost dana. Iako vjerujem u uslovnu, a ne urođenu besmrtnost čovjeka, ovo podsjećanje ima smisla u kontekstu našeg svakodnevnog življenja. Svi mi odrastajući dođemo u kontakt sa određenim idejama i vrijednostima, ali ih vremenom zanemarimo ili ih okolnosti obaveza potisnu u stranu. Ako je to tačno, na šta nas je konkretno podsjetila ova serija o šahu?

Ko nije doživio vlastiti život kao svojevrsnu borbu? Nekada je to borba protiv drugih, nekada sa drugima, a najčešće sa samim sobom. Vladici Nikolaju pripisuju misao « Cio moj život je jedan obračun između mene i mene. Između mene kakav jesam i mene kakvog me Bog hoće ». Ako i ne vjerujemo da postoji neki ideal koji božansko biće postavlja pred nas, šah nas podsjeća na neke druge sličnosti sa življenjem. Šah se igra po pravilima. Igra se odvija samo po tabli. Ne mogu sve figure da se kreću na isti način u isto vrijeme. Možete biti nezadovoljni, ali samo prema pravilima igra može da se započne, nastavi i dovrši. Bez pravila nema igre! Ima ljudi koji prihvataju ove postavke, a ima i onih koji se cijeli život bore protiv njih.

Međutim, dobra strana je to što vi povlačite poteze. I pored određenih ograničenja, cijela igra nije unaprijed determinisana. To znači da dio odgovornosti snosite i vi sami. I možda baš ovdje, u ovom ideološkom konceptu i vremenskom trenutku, pod ograničenjima pandemije i odlukama vlasti, mnogi u šahu pronalaze izlaz: vlastito izražavanje i odlučivanje. Ishod igre zavisi od vas. Ovaj aspekt svemu daje jednu dodatnu notu ljudskosti. Iako su igrači nadvijeni nad tablom jedan drugome protivnici, kraj obilježava rukovanje i čestitanje, bez obzira ko je pobijedio.

Ko je izmislio šah? Porijeklo šaha je nesigurno. Jedni izvori tvrde da je u pitanju Iran, drugi Indija, treći Kina. Najvećem broju igrača je to nebitno, važno je da se igra. Slično je i sa našim porijeklom i svrhom na ovoj zemlji. Nastavljamo da živimo iako nam je mnogo toga nepoznato. Meni je sledeća misao bliska i nekako mi osmišljava svu ovu životnu igru, koja nam je dodijeljena:

« Bog, koji je stvorio svijet i sve u njemu, Gospodar je neba i zemlji i On ne ne prebiva u hramovima sagrađenim rukom, niti ga ljudske ruke poslužuju, kao da Mu je nešto potrebno. Jer, On je taj koji svima daje život i dah i sve drugo. Od jednog čovjeka stvorio je sve narode da se nasele po svoj zemlji, odredivši vremena i međe njihovoj naseljavanja, da traže Boga, ne bi li Ga nekako napipali i našli, iako On nije daleko ni od jednoga od nas. Jer u Njemu živimo i mičemo se i jesmo. » (Pavle iz Tarsa)

Znam da sad ovaj poslednji dio nekima izgleda kao priča. Ali i « Damin gambit » je priča koju je 1983. godine napisao Volter Tevis i svejedno je izvršila ogroman uticaj na kulturu i živote mnogih ljudi. Koliko veći uticaj može napraviti priča koja je istinita? Imam osjećaj da mnoge od nas na ovu Pavlovu misao treba samo podsjetiti.

U svakom od nas postoje vješala

Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika.

Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje.

Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima?

Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala.

Đavo i gospođica Prim

Orwell ili Huxley?

Orwell je upozoravao da će nas nadvladati vanjski nametnuto ugnjetavanje. Ali u Huxleyevoj viziji, nije bilo potrebe da Veliki brat lišava ljude njihove autonomije, zrelosti i istorije. Kako je on to vidio, ljudi će voljeti ono što ih ugnjetava, obožavaće tehnologije koje će poništavati njihove sposobnosti za razmišljanje. Ono čega se Orwell plašio bili su oni koji će zabraniti knjige. Ono čega se Huxley plašio je da neće biti razloga za zabranu knjiga, jer neće biti nikoga ko bih ih želio čitati. Orwell se bojao onih koji će nam uskratiti informacije. Huxley se bojao onih koji će nam dati toliko informacija što će nas učiniti pasivnim i sebičnim. Orwell je strahovao da će istina biti sakrivena od nas. Huxley je strahovao da će se istina utopiti u moru nevažnih podataka. Orwell je predviđao da ćemo se nalaziti u kulturi porobljavanja. Huxley je predviđao kulturu trivijalnosti … ukratko, Orwell se plašio da će nas uništiti ono što mrzimo, dok se Huxley plašio da će nas uništiti ono što volimo.

Neil Postman, Amusing Ourselves to Death

Zabava i brige

Obično se industrija zabave i sna uzima kao primjer kad manipulator nema namjeru da izvrši ideološki i politički uticaj na naša vjerovanja stavove i vrijednosti, već samo da ih eksploatiše po principu: što se više vidi, čuje, pomiriše, okusi, opipa i dozna … to se više želi, kupuje, troši, zabavlja, sanja, uživa … „velika rijeka ljudskih naklonosti teče prema uživanju“ (Marx). Lenjinu je već bilo jasno da se iza industrijalizacije zabave i sna kriju ideološko politički ciljevi. On doslovno piše: „Pikantne novosti, svakog dana fabrikovane od strane velikih buržoaskih listova, koji se time bave da unosno prodaju „najsvježije“ i „najpikantnije“ vijesti, unaprijed su namijenjene baš tome da odvlače pažnju mase od stvarno važnih pitanja, od stvarne podloge visoke politike.“ Ono što je važno potiskuje se onim što je interesantno. Kad se opasnost približuje, u duši čovjekovoj govore uvijek dva glasa podjednako jako: jedan veoma razumno govori da čovjek treba da promisli kakva je opasnost i kojim će se načinom izbaviti od nje; drugi još razumnije govori da je suviše teško i mučno misliti o opasnosti kada nije u čovjekovoj vlasti da sve predvidi i da se spase od opšteg toka stvari i zato je bolje ne obazirati se na ono što je teško dogod to ne nastupi, pa misliti o onom što je prijatno. Kad je čovjek sam, on se, većinom povodi za prvim glasom, a kad je u društvu, naprotiv – za ovim drugim. Ne zaboravimo da među gomilama koje se zabavljaju ima mnogo onih koji, svjesno ili nesvjesno, bježe od sebe i traže zaborav. Varamo se ako mislimo da se gomile zabavljaju iz čiste potrebe za razonodom. To je samo privid, i ako zavirimo ispod površine toga vidljivog ponašanja otkrićemo da je potreba za razonodom izraz dublje potrebe da se pobjegne od sebe, od stvarnosti koja nas postvaruje. To je potreba za životom jednoga drugog Ja koje tek živi u trenucima zaborava svakodnevnog Ja. Čovjek ne može da misli na svoje brige i svoju bijedu kad je obuzet svojom razonodom. Kad trči za loptom, ne misli na svoje obaveze; kad na ekranu posmatra zavodljive kretnje lijepe žene, začas bježi ispred bračnog jarma; kad lovi srnu, ne misli na svoju, nego na njenu smrt!

„Jedina stvar koja nas tješi u našoj bijedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od naših bijeda. Jer to je uglavnom što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosjetno upropašćuje. Da nije toga, bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdanije sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja i dovodi nas neosjetno do smrti“ (Paskal, Misli). Što je više briga i strepnje – to je veća potreba za zabavom. Ljudi se boje sebe i zato ne mogu da se razonode sami, nego u gomilama iz kojih crpe psihološku sigurnost i istovjetnost sudbine. Čak se i ne zabavljaju na svoj način nego svi na isti način, što je osoben slučaj identifikacije u uvjetima kada je gomila na bilo koji način ugrožena. I sfera zabave je postala sfera otuđenja, jer trenutni zaborav svih prokletih pitanja života i smrti ne ukida i ne rješava ta pitanja koja se, već narednog sata ili dana, ponovo vraćaju u nesretnu svijest, još više otežala od crnih sumnji i briga.

Kada tuđe snove kupuje za svoj novac, on na nestvaran način zadovoljava sve stvarne poterbe. Snovi su od kapitalne važnosti za kapital. Ako pojedinac ne može da proizvodi sam nego udružen sa drugima, on ne umije ni da se zabavlja sam, nego u gomili; ako je uključen u jedan sistem masovne proizvodnje, on ne može da gaji lični stil u potrošnji… Moć masovne proizvodnje jeste u tome da proizvodi isto, dok je osobina masovne potrošnje da troši na isti način ono što je proizvedeno. Jednom sistemu masovne proizvodnje odgovara masovni potrošač lišen ličnog ukusa i sklonosti. Talasu standardizacije nije podlegla samo proizvodnja nego i potrošnja, jer ljudi ne mogu da troše ništa drugo do ono što se proizvodi. Način proizvodnje određuje način potrošnje. Ljudi ne mogu masovno da koriste drugu kulturu do one koja se u građanskom društvu masovno proizvodi, kulturu iz konfekcije.

Građansko društvo je u svojoj biti represivno društvo. Svojim pravnim, običajnim, moralnim i religioznim normama ono je svakom svom članu odredilo šta smije i šta ne smije, šta treba i šta ne treba, šta je sveto i šta je svjetovno. Svojim sistemom obrazovanja i vaspitanja ono više ohrabruje pokoravanje tim normama nego ispoljavanje ličnih mogućnosti. Frojd: „Utvrdili smo da čovjek postaje neurotičan jer ne može da podnese obim odricanja koja mu je nametnulo društvo radi svojih kulturnih ideala.“
Izgleda da je zapadni čovjek sit razuma koji je za njega simbol kontrole ne samo fizičke nego i psihičke stvarnosti. Zato se on, s vremena na vrijeme, nastoji da oslobodi kontrole razuma na nerazuman način. „Čovjek otkriva kakvo je zadovoljstvo da se barem povremeno otrgne od razuma i da se preda iskušenjima bezumlja.“ U tome ga izdašno podstiču prodavci sreće koji dobro smišljenim simbolima pomažu najdublje ukorijenjenim nagonima da dođu do riječi. U tim trenucima, „cijela se zemlja pruža kao vrt zadovoljstva,“ a granice između dobra i zla, svetog i svjetovnog, istinitog i lažnog itd. brišu se. Posmatrač sa strane jedino može da zabilježi ovaj opasni izlazak čovjeka iz sebe u mračnu oblast iracionalnog.

Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša