Poruke iz Svete zemlje: Kumran

Nastavljajući dijeljenje svojih utisaka sa putovanja po Svetoj zemlji stižem do Kumrana. Za razliku od En Gedija, o kome sam pisao zadnji put, ovo je još jedna u nizu svjetski poznatih lokacija iz ovog dijela svijeta. Zato se postavlja pitanje, šta napisati a da to već nije rečeno? Podijeliću par svojih utisaka s ovog mjesta, onoliko koliko se sada, skoro dvije godine kasnije, uspijem sjetiti.

U pitanju je arheološko nalazište koje je danas pretvoreno u Nacionalni park. Jedno od onih mjesta na Zapadnoj obali koje privlači mnoštvo turista. Sjećam se gužve autobusa na parkingu i provlačenja s mukom kroz prodavnicu suvenira. Na ovom mjestu se nalazi restoran sa prodavnicom, mali muzej sa eksponatima, a iza cijelog kompleksa se prostiru iskopani ostaci gdje je živjela esenska zajednica.

Zajednica nastaje zbog neslaganja sa postojećim sveštenstvom u Jerusalimu. Grupa onih koji su zahtijevali brižljivije držanje zakona se odvojila slijedeći onoga koga u tekstovima često nazivaju Učitelj pravednosti (jedna od mnogih hipoteza). Smatrali su da postoji jasna podjela na sinove svjetla i sinove tame, i njihov sukob stalno traje čime se objašnjava stanje stvari na ovoj zemlji. Kao u većini izolacijski usmjerenih vjerskih podviga, smatrali su da svojim aktivnostima doprinose ispunjavanju Božjeg plana za taj narod, dio svijeta pa i šire. U konačnici sve to treba da dovede do pobjede svjetla nad tamom i uspostavom Božje vlasti preko Njegovih slugu. Budući da je Jovan krstitelj djelovao “nedaleko” od ovog mjesta, postoji često pravljenje veze kumranske zajednice sa Hristovim pretečom. U samom muzeju na ovom mjestu se prikazuje film koji, pored ostalog, daje ove aluzije.

No najveći doprinos Kumrana se vidi u otkrivanju spisa s ovog područja. Pećine koje se nalaze u ovom kraju pružaju idealne uslove za očuvanje spisa iz drevnih vremena. Dobro poznata priča kaže kako je jedan mali beduinski dječak, čuvajući koze na tom području i igrajući se kamenčićima, slučajno otkrio ono što je danas poznato pod imenom Kumranski spisi ili Spisi s mrtvog mora. U pitanju je kolekcija od skoro hiljadu različitih manuskripata čije pronalaženje i izlaganje traje još od 1946. godine do danas. To su uglavnom tekstovi istorijskog, vjerskog i lingvističkog značaja jer uključuju neke među najstarijim rukopisima. Među njima su posebno značajni oni koji se tiču biblijskog kanona Starog zavjeta jer su to prevodi koji uveliko potvrđuju današnji tekst koji posjedujemo. Ovo mnogima pomaže da potkrijepe svoje uvjerenje kako tekst Svetoga pisma nije identičan drugim istorijskim spisima nego se ističe i razlikuje kao Božija riječ koju je on održao i očuvao nepromijenjenu do današnjih dana. Ipak, usuđujem se reći da najveći argument u prilog nadahnuća Biblije ne potiče iz arheologije koliko sa područja antropologije. Promijenjeni život onih koji dopuste da sila koja stoji iza Svetog pisma napravi pozitivnu razliku je jači argument od svih, jer je to cilj postojanja i čitanja ove drevne knjige.

Završio bih jednom ilustracijom iz knjige Ateizam ili hrišćanstvo. Pretpostavimo da vjerujem kako je Johan Sebastijan Bah veliki muzičar. Ljudi mogu sedam dana preko medija govoriti kako je on jedan od najvećih kompozitora svih vremena. Mogu iznajmiti salu i pozvati najveće umjetnike da izvode njegova djela. Ali sve to nije dovoljno. Kada odlučim da u tišini slušam Bahovu muziku, kad ona dodirne moj um, srce i moja osjećanja, kada lično za sebe otkrijem njenu ljepotu, nikakva kritika neće umanjiti ljepotu ove muzike. Sveto pismo sadrži najsavršenije i najljepše kompozicije koje je Bog nadahnuo. Možda još nisi uvjeren u to, ali pozivam te da čitaš, jer jedno je sigurno: poslije toga nećeš ostati isti.

Poruke iz Svete zemlje: En Gedi

En Gedi je manje atraktivna lokacija smještena blizu mnogo poznatijih i više posjećenih poput Mrtvog mora, Masade i kumranskih pećina. To je oaza u judejskoj pustinji, druga po veličini u Izraelu, i jedno od rijetkih mjesta u kojima izvori teku tokom cijele godine. Danas je ovo nacionalni park. Na našem Bible Study Tour Plan ovo je bila tačka koju smo posjetili zbog važnih događaja iz starozavjetne istorije.

U drevna vremena, u blizini je postojao i grad po imenu Asason-Tamar (2. Dnevnika 20:2) na zapadnoj obali Mrtvog mora. Ovo staro ime se povezuje sa palmovim drvetima, koje su ga okružavale (tamar na jevrejskom znači palma). Spominje se u kontekstu ratova starih gradova-država i njihovih kraljeva kao mjesto u kome su živjeli Amoreji (1. Mojsijeva 14:7). Kada jevrejski narod osvaja ova područja on postaje dio njihove države. Osim poznatih vinograda o kojima pjeva Solomunova Pjesma nad pjesmama (1:14), Davidovo lutanje i skrivanje daje važnost ovom lokalitetu za proučavaoce Svetog pisma.

Jevrejska nacija je bila uređena u teokratskom obliku, gdje je Bog bio priznavan za vrhunskog zakonodavca i sudiju. U kriznim vremenima Bog je pozivao pojedince da izvrše određene zadatke, povedu narod u određenom pravcu ili ga oslobode od okolnih naroda (Sudije 2:16). No, u svom predznanju, Bog je još mnogo ranije preko Mojsija, dao uputstva ukoliko narod zažele cara, “kao što imaju svi narodi oko njih” (5. Mojsijeva 17:14). To se zaista i desilo, i zapisano je u 1. knjizi proroka Samuila u osmom poglavlju, gdje se ta želja istim riječima iskazuje “da budemo i mi kao svi narodi” (2. Samuilova 8:20). Ono što je smatrano njihovom posebnošću i razlikom, narod je želio da ukloni i da se poistovijeti sa onima oko sebe. I u tom pravcu izbora cara, trebalo je izbjeći monarhiju – da cara nasleđuje njegov sin – nego je trebalo da svaki car bude Bogom izabrani pojedinac iz naroda, osjetljiv za Božju pravdu i zakon. Zakon za cara glasi: “Samo onoga postavi sebi za cara koga izabere Gospod Bog tvoj” (5. Mojsijeva 17:15).

Zato nailazimo na situaciju da prvi izabrani jevrejski car Saul biva zamijenjen zbog svoje neposlušnosti. Još za života cara Saula, najmlađi sin Jeseja Vitlejemca, osmi po redu, pastir David, biva izabran za naslednika. Naravno, kao ni jednom vladaocu tako se ni Saulu ne sviđa mogućnost da bude smijenjen sa vlasti. On želi da održi ili bolje rečeno uspostavi monarhiju te da njegov naslednik bude njegov sin a nego neko iz druge porodice. U tom pravcu on započinje traganje da ubije Davida i tako spriječi moguću promjenu na svom prijestolu.

Moralna pouka iz Davidovog života s ove lokacije je njegovo strpljivo čekanje na Božje djelovanje. Iako je bio legitimno odabran sledeći car, on nije preuzeo prijesto ubijanjem, dobro poznatim načinom kroz cijelu istoriju. Možda mi današnji hrišćani, tako spremni na oštru borbu sa svima za ostvarenje vlastitih namjera, možemo nešto naučiti iz drevnog događaja koji se odvijao u pustinjama En Gedija.

Poruke iz Svete zemlje: Masada

O malim stvarima i pojavama možete pisati mnogo, a o velikim koliko god da napišete nije dovoljno. Tako se osjećam dok nastavljam da dijelim svoje kratke utiske sa putovanja u Izrael koje se desilo u septembru 2015. godine. Kada god se tog putovanja sjetim, imam različite emocije. Uzbuđenje zbog onoga što sam vidio i doživio tamo biva potisnuto blijeđenjem uspomena i željom što nisam više, bolje, duže gledao, slikao, snimao, slušao vodiča … Sad ostaju samo slike, od kojih neke dijelim ovdje na blogu, i uz njih par informacija o ovoj fantastičnoj, predivnoj drevnoj tvrđavi koja prenosi jednu od najsilnijih i najtragičnijih priča o odanosti grupe ljudi jednoj ideji.

Josif Flavije piše se da je tvrđavu sagradio hazmonejski kralj Aleksandar Janej (103-76 prije Hrista), čiji novčići su pronađeni na mjestu iskopavanja. Neki naučnici ga povezuju sa Jonatanom, bratom Jude Makabejca, koji je prvosveštenik u Jerusalimu. Arheolozi se ne slažu sa Flavijem i ne mogu sa sigurnošću da datiraju ovaj objekat u hazmonejski period.

Irod, vladao od 37. prije Hrista do 4. poslije Hrista, je bio jako svjestan strateške lokacije ove tvrđave. Izabrao ju je kao sklonište od neprijatelja i kao svoju zimsku palatu. Tokom njegove vladavine ona je izgrađena i uređena. Nakon njegove smrti, rimski garnizon biva smješten u Masadu.

Grupa pobunjenika predvođena Jonatanom ben Jairom se sklanja u Masadu nakon uništenja Jerusalima od strane Rimljana 70. godine poslije Hrista. Ona ostaje poslednje uporište Jevreja još par godina. Deseta rimska legija pod vođstvom Flavija Silve. Josif Flavije piše “Poslije smrti Basove preuze upravu Flavije Silva i vidjevši da je sva zemlja ratom pokorena, a da je jop samo ostala jedna tvrđava, podiže vojnu na nju skupivši svu vojsku iz mjesta, a tvrđava se zove Masada” (Judejski rat, 504). Opsada je trajala nekoliko mjeseci. Kada su pobunjenici unutar tvrđave izgubili svaku nadu, njihov vođa je održao dva govora kojima je njih 960 uvjerio da je bolje izgubiti život nego živjeti sramno kao rimski rob.

“Nekada smo bili riješeni junaci, da ne robujemo niti Rimljanima, niti ikome drugome, osim Bogu, jer je samo on istiniti i pravedni gospodar ljudi, a sada je došao čas koji nam naređuje da djelima potvrdimo rješenje. … Nama je već unaprijed jasno da ćemo sutra pasti u ruke neprijatelja, ali još imamo slobodan izbor da sa svojim milima umremo časnom smrću. … Naše žene treba da umru neoskvrnute, a naša djeca slobodna od ropstva, a iza njih, mi ćemo jedan drugome ukazati plemenitu milost, i sačuvavši slobodu nadomjestiti junačku sahranu. A prije toga vatrom ćemo uništiti dragocjenosti i tvrđavu. Dobro znam da će Rimljani osjetiti bijes kada se ne budu mogli domoći naših tijela, a i plijen im izmakne. Samo ćemo ostaviti namirnice, jer one će svjedočiti, kada umremo, da nas nije salvadala glad nego kako smo od početka bili riješili tako i sada pretpostavljamo smrt ropstvu” (Judejski rat, 512).

“I nijedan se nije našao toliko slab za užasno djelo, nego svi smaknuše svoje najdraže. Strašne li nevolje koaj je nesretnicima dala da im se učini najmanjim zlom da pobiju svojim rukama svoje žene i djecu. … I čim su proboli sve svoje, bez oklijevanja izabraše kockom onog koji će, pošto ubije devetoricu, poslije svih sam sebe ubiti.” (Judejski rat, 518)

Iako ne želim veličati samoubistvo – posebno ne u kontekstu modernog nasilnog fundamentalizma – istrajnost u odabranom pravcu ostaje nešto što mi danas teško shvatamo. Slijeđenje političke korektnosti je postalo model po kome se rukovodimo. Sa druge strane, suludo je i umirati za svaku najmanju stvar koja se jedino vama čini velikom. Potrebno je pronaći sredinu i slijediti svoja osnovna ubjeđenja. Možda se dio rješenja nalazi u devizi koju sam davno čuo: “Strog prema sebi, a blag prema drugima.”

Poruke iz Svete zemlje: Mrtvo more

Jedna od glavnih atrakcija tokom posjete Izraelu je zasigurno Mrtvo more. To je jezero dugačko 67 metara a široko 18, sa najvećim salinitetom vode na svijetu – devet puta većim od morske vode. Zbog toga u ovom jezeru ne postoji život, osim nekih bakterija. Oni koji vjeruju u biblijske spise, povezuju ovu lokaciju sa drevnim gradovima zvanim Sodom (jevrejski סדם – sodem, transliteracija na grčki Σοδομα) i Gomor (jevrejski עמרה – amora, grčki Γομορρα) i sa Avramom, ocem jevrejske nacije.

Ova dva grada se prvi put spominju prilikom nabrajanja liste naroda u 1. knjizi Mojsijevoj u 10. poglavlju (10:19). Lokacija većine mjesta spomenutih u ovom poglavlju je nepoznata. Kada je Avram krenuo u nepoznato na osnovu Božijeg poziva (1. Moj. 12:1) on nije pošao sam. Sa njim je krenuo, pored ostalih, i Lot, sin Avramovog brata Arana (1. Moj. 11:27.21, 12:4). U jednom trenutku, Lot se odvaja od Avrama i seli u Sodom (1. Moj. 12:12). Na ovom mjestu se daje informacija da moralna situacija u ovom gradu nije bila u skladu sa vrijednostima kojima uči Sveto pismo (1. Moj. 12:13). Naš vodič po Izraelu je, u trenutku kada nam je dosadilo hodanje po mjestima judejske pustinje, podijelio sa nama izreku koja bi prevedena glasila: “Ko želi da omudra odlazi u pustinju; ko želi da se zabavlja odlazi u grad.” Moguće da postoji veza između ovih biblijskih događaja i ove lokalne izreke.

Sledeće spominjanje ovih termina je u 14. poglavlju iste biblijske knjige. U pitanju je sukob dvije koalicije careva – vladara gradova – četiri protiv pet, među kojima su i carevi ova dva grada, Sodoma i Gomore (1. Moj. 14:1-2). Zanimljivu informaciju spominje pisac ovih redova: u ovoj dolini ima dosta rupa iz kojih se vadila smola (1. Moj. 14:10). Veliki broj obala Mrtvog mora su jako porozne i oko njih nije siguran boravak. Devetnaesto poglavlje prve knjige Mojsijeve spominje uništenje ovih gradova vatrom s neba što služi kao slika konačnog uništenja grijeha i onih koji se od istog nisu htjeli odvojiti. Bog je poslao svoje vijesnike da opomenu stanovnike ovog grada. Na sve opomene oni su se smijali i izrugivali. Lot je jedini poslušao opomenu i napustio grad, nakon čega grad biva spaljen. Lokacija ovih događaja je u blizini ovog jezera.

Dok prilazite ovoj lokaciji prolazite mjesto nadmorske visine označeno kao nivo mora, odakle se nivo počinje spuštati ka Mrtvom moru. Ova tačka je zanimljiva turistička destinacija što koriste tamošnji stanovnici nudeći slikanje sa kamilom. No morate biti spremni za veće plaćanje ukoliko želite da siđete sa kamile kada vi želite.

Mjesto koje vidite na slikama pripada palestinskoj upravi. Iako služi kao turističko mjesto nije nešto posebno uređeno, iako se, kao i sve ostalo na ovom prostoru, dobro naplaćuje. Dolaskom na ovo mjesto imate priliku da uđete u vodu i da u njoj provedete ne više od petnaest minuta. Više od toga nije povoljno za zdravlje. Ukoliko vam voda uđe u oči ili je slučajno progurate, neophodno je da odmah izađete na obalu i da zatražite pomoć. Zabranjeno je ronjenje i skakanje, a preporučuje se ulazak sa papučama. Za svaki drugi slučaj potrebe, na obali se nalaze spasioci. Blato koriste kao i na svakom drugom mjestu gdje mu pripisuju ljekovita svojstva. Upravo je zbog toga s ovog mjesta jako razvijena trgovina svim proizvodima koji sadrže mineralna svojstva. Među najpoznatijima su sigurno AHAVA proizvodi.