Jevanđelje srijedom: Matej 6. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru. Hristovo kušanje je zapisano u četvrtom poglavlju. Petim poglavljem pokušavam razumjeti blaženstva, ili bar jedan njihov dio.

Šesto poglavlje takođe otvara nekoliko tema. U njemu je zapisano ono što je Isus govorio o milostinji, uzor molitvi “Oče naš”, postu, brigama … Kratko ću se pokušati osvrnuti na svaku od njih.

Isusu je jasno da se religija zloupotrebljava(la). Ona se onda, kao i danas, koristi kao koristan plašt u vođenju naroda. U tome se uveliko slijede principi Makijavelija koji piše: “Jedan vladalac treba da ostavlja utisak da je blag, pouzdan, čovječan, pobožan i častan i da to bude. Ali treba i da umije da vlada sobom kako bi po potrebi mogao i umio da se ponaša sasvim drukčije. … Treba dakle da je sposoban da se okreće kako vjetar duva i da se upravlja prema okolnostima i da se ne odvaja od dobra ako samo može, ali da, takođe, umije da zagazi u zlo, samo ako je potrebno.” Zato Isus poziva svoje sledbenike da u tome ne budu slični svojim vođama, koje naziva licemjerima, jer u sebične ciljeve koriste milostinju, molitvu i post – znajući da će to kod naroda izazvati divljenje, poštovanje i odanost. Mnoštvo religioznih simbola (posebno se može govoriti o zloupotrebi krsta) oko nas ukazuje da ljudi i dalje idu istim smjerom ispunjavanjući onu biblijsku misao: “Imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli” (2. Timotiju 3:5). Prema Isusovim riječima, držeći se samo vanjske religiozne forme (i zloupotrebljavajući je) religiozni ljudi se ponašaju kao neznabošci (koji suštinu odnosa sa Bogom ostvaruju posredstvom predmeta ili druge osobe) zaboravljajući da trebaju biti učenici: da uče od Isusa i žive poput njega.

Pred kraj šestog poglavlja jevanđelja po Mateju Isus govori o brigama, onome što posebno danas zaokuplja pažnju svake osobe: šta ćemo jesti, piti i u šta ćemo se obući (6:25). U pitanju su fundamentalne potrebe. No i one treba da se napuste vjerujući da će se Bog pobrinuti za njih – “zna i otac vaš nebeski da vama treba sve ovo” (6:32b). Fokus treba da bude na vrijednostima Božjeg carstva, što je detaljno objašnjeno u blaženstvima (Matej 5. poglavlje). Nemoguće je, kaže Isus, u isto vrijeme brinuti za dvije brige: “ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (riječ “mamon” na aramejskom jeziku znači bogatstvo). Bogatstvo ovdje ima šire značenje od posjedovanja onoga što ima veliku cijenu – bogatstvo je sve ono što stoji nasuprot vrijednostima carstva Božijega. U tom smislu, i mi siromašni možemo biti na pogrešnoj strani. No Isus daje predlog: brige se rješavaju tako što se jedan dan (“ne brinite se za sutra”, 6:34) živi u jednom carstvu (“niko ne može dva gospodara služiti”, 6:24a). I zaista, “dosta je svakom danu zla svoga” (6:34b).

Jevanđelje srijedom: Matej 5. poglavlje

Peto poglavlje sadrži Isusovu poznatu propovijed na gori, koja se nastavlja u šestom i sedmom poglavlju ovog jevanđelja. Ovdje Isus govori o sledećim temama:

blaženstva (3-12)
vidjelo (13-16)
Isusov odnos prema zakonu (17-20)
ubistvo (21-26)
preljuba (27-30)
razvod (31-32)
zakletva (33-37)
lex talionis (38-42)
poziv na oponašanje nebeskog oca (43-48)

Dok jedni u blaženstva ubrajaju i stihovi 10-12 i tako ih broje deset, drugi vide samo osam blaženstava u stihovima 3-9. Ukoliko ih brojimo deset, onda se poslednje blaženstvo sastoji od 11. i 12. stiha koji govori o temi progonstva zbog Isusa te radovanju zbog tog iskustva. Na taj način, deset blaženstava se podudara sa idejom deset zapovijesti. Blaženstva ne zamjenjuju zapovijesti nego ih nadopunjuju: “nisam došao da pokvarim zakon” (Matej 5:17).

Blaženstva su prikaz karaktera koji Hristos želi da njegovi učenici dostignu. To nije samo blagoslov za one koji su u takvom stanju – nego i poziv da takvi postanu (primjer, “blago onima koji plaču” nosi konotaciju pokajanja i žalosti). Krotki, gladni i žedni pravde, milostivi, čistoga srca te mirotvorci … sve su to Hristove osobine, koje postaju i osobine onih koji su se istinski susreli sa Njim.

Dalja konstatacija o misiji Hristovih učenika (vi ste so zemlji, vi ste vidjelo svijetu, 5:13-14) je uveliko povezana sa njihovim karakterom. Neko može biti “hulja” (namjerno sam izabrao ovu riječ) i biti fantastičan pekar, ljekar, apotekar … bilo šta. Ali da bi ispunio Hristov cilj soljenja i svijetljenja svom okruženju, to se postiže jedino promjenom karaktera na bolje. Na drugom mjestu, Hristos će govoriti o novorođenju (Jovan 3. poglavlje). Sva formalna veza sa religijskim elementima je besmislena ukoliko ne postoji promjena karaktera. No i tada, kada u dijelu toga uspijemo, Hristos opominje da kudos zbog toga pripada Bogu: “da vide vaša dobra djela i slave oca vašega koji je na nebesima” (Matej 5:16). Prema tome, istinski Hristov učenik je neko čiji karakter je sličan Hristovom i koji u tome ne vidi svoju veličinu.

Jevanđelje srijedom: Matej 4. poglavlje

Četvrto poglavlje, pored ostaloga, bilježi dobro poznato kušanje Isusa Hrista čime bih se kratko pozabavio u ovom tekstu. Iako đavo kuša Isusa tri puta, ja u tome vidim četiri kušanja.

1. “Ako si sin Božji, reci da kamenje ovo hljebovi postanu” (Matej 4:3). Prvo kušanje, a time i svo kušanje, počinje sumnjom u Hristov identitet. Prvo poglavlje jev. po Mateju spominje da je Isus potomak Davida, Avrama (Matej 1:1) ali i Boga (1:18). Kada anđeo savjetuje Josifu da uzme Mariju za ženu, uvjerava ga da Isus nije obično dijete nego natprirodno (1:20). U drugom poglavlju istog jevanđelja Isus je predstavljen kao beba koja se rodila da bude car (2:2). U trećem Božji glas s neba potvrđuje Hristov identitet kao sina Božijeg (3:17). Da ne bude zabune, ne govori se o biološkom sinu, nego je odnos između Boga oca i Isusa Hrista označen ovim terminom. Đavo počinje predlogom koji sumnja u tvrdnju koju je izrekao Božji glas s neba: “Ako si sin Božji…” Dake, prvo kušanje je vezano za sumnju u Božiju riječ.

2. “Ako si sin Božji, reci da kamenje ovo hljebovi postanu” (Matej 4:3). Ljudi su uvijek voljeli čuda. Nešto bez ništa je tako dobro došlo i željeno. Sotona potiče Hrista da upotrijebi svoje božanske moći sebi u korist. Želja za čudom ni danas nije ništa manja. Tamo gdje se čuda dešavaju ljudi hrle i sve prirodne elemente povezane s čudom smatraju svetim i posebnim. Umjesto pravljenja čuda, Isus upućuje na Božiju riječ. Pouka Hristovim sledbenicima danas: umjesto svetih mjesta i predmeta Sveto pismo.

Jan_Hus_at_the_Stake — Spaljivanje Jana Husa

3. Pošto je Hristos ukazao na Sveto pismo, đavo prelazi na taj teren (Matej 4:6). Koristiti Sveto pismo ili Bibliju kao relikviju od koje se neprijatelj Boga i ljudi plaši očigledno ničemu ne pomaže. Sam đavo je citirao (doduše van konteksta) stihove iz Svetog pisma i time ih izopačio. Ispravno čitanje, tumačenje i razumijevanje Svetog pisma je jedina odbrana od zloupotrebe svetog teksta.

4. Pošto nije uspio nijednim ranijim pokušajem, sotona prelazi na područje zapovijedanja i sile. “Sve ću dati tebi ako padneš i pokloniš mi se.” U ovom slučaju govorimo o prisilnom pozivu na obožavanju onoga ko/što nije Bog. U jevanđelju po Mateju Isus je jedini kome se ljudi klanjaju, kome služe i koga tim svojim činom obožavaju (Matej 2:2.8.11, 8:2, 9:18, 14:33, 15:25, 20:20, 28:17). Ukoliko svijet posmatrate sa biblijske tačke gledišta, Bog je jedini dostojan obožavanja – sve drugo je pogrešno. Sa druge strane, svako od nas ima pravo da izabere svoj fokus obožavanja i zato će biti odgovoran jedino Bogu. Niko od nas nema pravo da bilo koga forsira da obožava / bogosluži ili se klanja onako kako on ne želi da služi. U trenutku prisile, nasilnici staju na stranu đavola koji je od Isusa zahtijevao da mu se pokloni. Ovo je činjenica koju su mnogi samozvani Hristovi sledbenici kroz istoriju uveliko zaboravljali. Na žalost.