Oznaka: kultura

Život u bajci

Prije dva mjeseca sam sa porodicom stigao u Francusku, u okolinu Pariza. Dok smo jednog dana čekali u redu za kasu, osoba iza nas je prepoznala naš jezik i uključila se u razgovor. Ispostavilo se da je porijeklom iz gradića 130 km od Banjaluke, što za ljude u tuđini predstavlja veoma malu udaljenost. Pored ostalog o sebi, reče da radi u Disneylandu i pozva nas da dođemo sa djecom gdje će nas uvesti za džabe. S obzirom da stanujemo petnaest kilometara od Disneylanda ova ponuda je mojoj djeci djelovala nevjerovatno te su od tada nestrpljivo iščekivali odlazak.

Disneyland Paris je smješten u Francuskoj zbog svoje geografske lokacije. Od 1200 potencijalnih lokacija izabrana je ova zbog procjene da je 68 miliona ljudi mogu posjetiti za manje od četiri sata vožnje te dodatnih 300 miliona kojima treba samo dva sata leta. Park je otvoren 1992. godine i bio je daleko od ovako popularnog i posjećenog kao što je to danas. Francuska javnost se bunila zbog “američkog kulturološkog imperijalizma” te strahovala od nezdravog konzumerizma (zaboravljajući izgleda da su Francuzi izmislili ono što Amerikanci nazivaju shopping mall). Tek od 2002. godine Disneyland postaje najposjećenija lokacija u Evropi, ispred muzeja Louvre i Eiffelovog tornja.

Posjetiocima su na raspolaganju Disney village, Golf Disneyland, Walt Disney Studios Park te Disneyland Park, koji smo mi imali priliku da vidimo. On se sastoji od pet tematskih dijelova: Main Street, U.S.A., Frontierland, Adventureland, Fantasyland i Discoveryland.  Main Street, U.S.A. je napravljen prema izgledu gradića sa američkog divljeg zapada. U njemu dominiraju restorani i prodavnice koje ne djeluju uopšte jeftino za prosječnu platu iz naših krajeva. Nismo bili jedini koji smo sebi obezbijedili sendviče i “upotrijebili” ih u trenucima čekanja u dugim redovima. Na ulazu u svaku od atrakcija stoji vrijeme čekanja koje se tog dana kretalo od 45-70 minuta. Frontierland je u potpunosti američki krajolik sa obaveznim detaljima iz života kauboja i indijanaca. U njemu dominira jezerce kojim možete se provozati u kopiji broda sa Misisipija. Pored ostalih ponuda tu je vožnja vozom kroz pustinjski rudarski predio te, za period oktobra-novembra nezaobilazna, kuća strave i užasa. U Adventureland je smješten Robinzon Kruso, Indiana Jones i  Pirati sa Kariba. Fantasyland je posebna zanimljiv prostor za djecu. U nju se ulazi direktno iz Main Street kroz dvorac uspavane ljepotice koji dominira cijelim parkom. Petar Pan, Mickey Mouse, Pinokio i Alisa su samo neki od stanovnika ovog dijela parka. Discoveryland je odvojen za tematike naučne fantastike poput “Ratova zvijezda” i sličnog.

Disneyev plan za ovaj park je uveliko vezan uz američke ideje. Još davne 1955., otvarajući park u SAD on je rekao: “Svima koji dođu na ovo sretno mjesto: Dobrodošli. Disneyland je vaša zemlja. Ovdje stariji evociraju sjajne uspomene na prošlost, i ovdje mladi mogu uživati u izazovu i obećanju budućnosti. Disneyland je posvećen idealima, snovima i činjenicama koje su stvorile Ameriku, uz nadu da će to biti izvor radosti i inspiracije za cijeli svijet.”

Koliko je to danas drugačija stvarnost, vjerujem da je svima prilično jasno. Disneyland je trebao biti neka vrsta Foresta Gumpa za djecu, samo bez mnogo napora sa vlastite strane. Ostvarenje svih snova iz svijeta bajki, (bar) na jedan dan, kada njihovi roditelji otvore svoje novčanike i učine dostupnim svoje kreditne kartice (cijene ulaznica možete vidjeti na zvaničnoj stranici). A ti svi koji dođu na ovo sretno mjesto uglavnom govore veoma ograničen broj jezika. Osim francuskog, oko sebe možete čuti jezike Skandinavije, engleski i pomalo španskog. Bez želje za diskriminacijom, preovlađuju lica svijetle puti.

Vrhunski stručnjaci svih vrsta su dali svoj maksimum u stvaranju ovog centra zabave. Sva vaša čula poprimaju konstantno mnoštvo informacija koje ne možete sačuvati bez ogromnih memorija na pametnim telefonima, fotoaparatima i kamerama. Ali ovaj preveliki stimulans pravi ogroman jaz između onoga što se desi u Disneylandu i van njega. Dan kasnije normalan život izgleda prazan i traži se nova doza nestvarnosti, u bilo kom obliku. U Disneylandu je sve predobro da bi bilo istinito. Nakon završene posjete i izlaska iz parka otkrili smo da zbog saobraćajne nesreće naš voz ne prevozi putnike i da je potrebno pronaći drugi oblik prevoza nazad. Moja djeca su tada osjetila da ih bole noge, da im se spava i da ne mogu da izdrže i čekaju. Zanimljivo kako ništa od toga nije bilo prisutno tokom desetočasovnog hoda po parku.

Centralna tačka u programu je svečana parada svih likova kroz park. Mjere obebzbjeđenja za ovaj trenutak se mogu porediti sa bilo kojim zvaničnim političkim događajem. Euforija klinaca dok posmatraju ples izmišljenih junaka uz bučnu muziku sa ogromnih zvučnika je mene roditelja zabrinula. To me podsjetilo na paradiranja kojima se mladi današnjeg vremena mnogo radije predaju od ozbiljnog učenja, rada i spremanja za napore u životu. Čini mi se kako većina ovih parada čuvenu rečenicu Baza svjetlosnog (lik iz animiranog filma Toy Story, ima posebno odjeljenje u Discoverylandu) “Do beskonačnosti i dalje” potiskuju iz naših umova. Beskonačnost i vječnost, i ostale ideje potekle iz Svetog pisma, bivaju sve nestvarnije i dosadnije dok izmišljene ličnosti preuzimaju svu našu pažnju i vrijeme. Dok je i sama ideja o Bogu za mnoge nestvarna, u isto vrijeme nestvarne osobe se tretiraju kao realne.

Ne želim da budem negativan već se i sam se suočavam sa dilemom roditelja. Djeca ne mogu odrastati bez bajki: one su im potrebne i iz njih uče mnogo. Ali je neophodno da ih prerastu. Problem je što današnja generacija ne uspijeva u tome: nikako da paradno odijelo zamijene radnim. Kako im pomoći u tome? Možda se jedno od rješenja nalazi u tome da poradimo na nama odraslima. Ne vaspitavajte djecu, nego sebe: ona će se i onako ugledati na vas.

Jevanđelje po majmunu

Prošle sedmice  pogledah poslednji nastavak popularne franšize o majmunima, Planet of the Apes. Toliko mnogo zanimljivih poruka u tom filmu. Dijelim nekoliko ideja kojih se još uvijek mogu sjetiti:
1. Razlike i različitost: govori se o dvije grupe bića, ljudi i majmuni. Možemo se pitati za šta nas sve mediji pripremaju kroz ovakve filmove, ali je jasno da su ljudi svjesniji danas potrebe za zaštitom onih koji su različiti i drugačiji. I kako i oni imaju prava i potrebe i slobode. I da, nisu u pitanju samo seksualne manjine, koje su dobile medijski prioritet, nego one druge i ostale o kojima se malo kada priča. 
2. Kritika imperijalizma i kolonizacije: nemoguće je ne vidjeti ideje holokausta izmiješane sa nacizmom i drevnim Rimom. Vojska maršira svako jutro i pozdravlja zaluđenog vođu uz (američku) zastavu i himnu. Prisilni rad bez osnovnih uslova za preživljavanje nije samo stvar prošlosti nego za mnoge sadašnjosti ali i strah da se ništa neće promijeniti ni u budućnosti.
3. Vrijednost i važnost porodice: da li je to zbog toga što su emocije “usađene” u životinje pa one dolaze tako jako do izražaja? Ili jednostavno svaki put kad vidimo ljubav roditelja prema djeci mi shvatamo da je to ono suštinsko i najvažnije? Šta god bilo, jako moćno je prikazana ljubav Cezara prema svojoj porodici, čak i u njegovoj želji da ih osveti. Sa druge strane stoji vojni zapovjednik koji skreće umom nakon što ubija svog sina koji je napadnut virusom opake bolesti. Odnos roditelja i djece uveliko određuje cijeli naš život. Mislimo o tome i uradimo nešto pozitivno za naše najbliže i najdraže.
4. Evolucija i revolucija: tvorci filma očigledno vjeruju da su čovjekoliki majmuni stvarni preci homo sapijensa. Iako spominju mnoštvo biblijskih i evanđeoskih termina (o njima  kasnije), stoji misao da su ovi primati sposobni za mnogo više od onoga što smo do sada mislili o njima. Ne samo da nauče ljudski jezik, nego su i njihove analitičke sposobnosti daleko iznad nekih ljudi. Jasna je poruka da se evolucija nastavlja. Sa druge strane, kroz borbu za moć i podizanje revolucija ljudska vrsta stagnira i postoji mogućnost da nestane. Da bi to spriječili (neki) ljudi prihvataju uvriježeno mišljenje da jači opstaju i zbog toga žele da unište oni koje smatraju nižom vrstom. Među njima postoje i pozitivni primjeri, utjelovljeni u bolesnoj djevojčici koja nastavlja svoj život sa majmunima. Ona dobija simboličko ime Nova (novorođenje nastaje druženjem sa drugačijima) jer je ona drugačija od svog roda koji želi da uništi majmune.

5. Svaki film i priča imaju istu strukturu, još davno je to utvrdio Vladimir Prop. I ovaj ima heroja koji prolazi kroz svoje lične krize i borbu sa ”mrakom u sebi.” Kao i svaki pravi heroj, on pobjeđuje sebe (odustaje od osvete) i ostaje pozitivan do kraja. Nemoguće je ne vidjeti biblijsku sliku Isusa Hrista u Cezaru. Možda bi neki hrišćani na ovu rečenicu reagovali poput nekih Muslimana na karikature Muhameda. Kako god, i Cezar je razapet i žedan, a jedan iz njegove vrste – izdajnik – mu se ruga i zlostavlja ga. Cezar poziva svoje ne jedinstvo i uvjerava ih da su samo tako snažni. Za razliku od majmuna Kobe, uči ih da majmun ne smije ubijati majmune. Ima tu i mojsijevskih momenata: vođenje u obećanu zemlju i umiranje pred istom. Cezar je vidi izdaleka, oni sada mogu i bez njega, jer su druge potencijalne vođe spremne za svoj zadatak: Moris progovara na samom kraju, a Cezarov sin Kornelijus je spašen.
6. Zlo biva kažnjeno: u današnjem svijetu relativizacije, lijepo je podsjetiti se ove misli i pokušati vjerovati u nju. Zlo i nosioci istog neće trajati vječno. Za razliku od mnogih drugih filmova u kojima je za uklanjanje zla potrebna nadčovječanska snaga glavnog junaka, ovdje je drugačije. Zlo samo sebe uništava: vođu napada bolest i on izvršava samoubistvo, a sve ostale zatrpava lavina izazvana detonacijama. Da li je to naučavanje o postojanju božanske pravde ili o nasumičnom djelovanju sila priroda? Trenutak pokretanja lavine je previše tačan da bi bio slučajan.
7. Ideja žrtvovanja za druge je neizostavna u skoro svakom filmu. Zašto je to tako? Zašto je upravo ova ideja nezaobilazna i obavezna kao glavno pokretačko sredstvo najviših vrijednosti i najdubljih emocija? Jedan od odgovora na ovo pitanje je dao i Meša Selimović sledećim riječima: “Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejgamber, to je najljepši i najplemenitiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr Drago D. ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas – mada već odavno ateista – nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjom iskupljuje grijehe drugih ljudi – to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva.” Kao ateista, on vjeruje da je čovjek stvorio ovaj simbol. Onim drugima je ovo istorijska stvarnost i činjenica. Krajnje je vrijeme da nas, koji vjerujemo u istinitost ovog simbola, on/On potakne u pravom pravcu djelovanja i razmišljanja.

Kolektivno ludilo je naša kultura

Kad osoba poludi ili prosto oboli, te se ponaša na šizoidan način, mi kažemo da je izgubila vezu sa mozgom.  Kad se velika grupa ljudi ponaša na isti način prema nama, mi kažemo da oni čine posebnu kulturu.  A njihovo ludilo zovemo njihovom kulturom. 

Đuro Šušnjić
Đuro Šušnjić (profesor, sociolog i autor)