Za život vrijedan življenja

“Dragi Bože, pomozi mi da dam stvarni doprinos životu. Ne želim lak posao. Želim samo da sam u stanju da Ti potpuno vratim sve što si mi dao. Postavi me gdje sam Ti potreban. Ako mi daš težak posao, zahvaljujem Ti na povjerenju. Pomozi mi da imam na umu da nikada neću morati da se susretnem sa nečim što Ti i ja zajednički ne možemo savladati. Pomozi mi da smatram probleme izazovima i da shvatim da se poraz, odbijanje i teškoće ne mogu izbjeći. Pomozi mi da i na tome budem zahvalan.

fairey_battle

Pomozi mi da budem častan i pošten. Bez obzira šta drugi čine, pomozi mi da ne varam. I na kraju Gospode, ako potpuno budem onesposobljen ili ako postanem bespomoćan uslijed bolesti ili starosti, pomozi mi da i to prihvatim.

A kada se spusti tama i borba se završi, ne želim na odlasku nikakve lažne pohvale. Sve što želim jeste da znam da Ti smatraš da sam u punini proživio svoj život.”

803502d56de785fca9bfb720e45e68eaTridesetog aprila 1940. godine za vrijeme drugog svjetskog rata, pilot Ed Nortern bio je oboren nad Denkerkom u Francuskoj. Vjerovatno je poginuo, pošto nikada nije pronađen. Među njegovim papirima ostala je i jedna rukom ispisana molitva. Ona sadrži poruku i otkriva njegov stav prema životu koji još uvijek predstavlja nadahnuće i izazov. Teško da bi se drugačijim riječima mogao da iskaže pobjedonosniji stav prema životu nego što je to Ed učinio u ovoj svojoj molitvi. 

O, moja tiha molitvo

rukeOvo je mjesto gdje pozivam Gospoda za svjedoka. Ovo je molitva koju nijesam preuzeo ni iz jednog molitvenika, već sam je uzeo iz svoga srca, i uputio onome ko bdi nad našim životom i smrti.

Ova tišina u meni, prije molitve, znači da svi glasovi iz vanjskog svijeta moraju da utihnu, kako bi se čulo samo moje disanje. Ja sam kao struna, napeta i razapeta, koja zadrhti na najtiši jecaj duše: zato moram da se priberem i saberem u sebi. Povukao sam se u samoću, ali ne da bih ćutao: ove riječi, upućene Tebi, svjedoče da su nada i ljubav u meni našle svoje sklonište. Hoću da govorim s Tobom, jer bih bez Tebe bio užasno usamljen: moja duša se otvara na svaku Tvoju riječ. Ti bolje razumiješ mene nego ja sebe.

Sve što ima neku vrijednost za život na zemlji, dato mi je kao poklon, od Tebe, darodavče. Na koljenima želim da Te slavim, da Te hvalim, i da Ti zahvalim. Hoću da svaki moj dan započne razgovorom sa Tobom, da moja mala soba bude dom molitve. Sveti, koji živiš u molitvama mojim, riječ Tvoju čekam, jer ona je čista. Izvadi svako zlo iz mene i ispuni me svojom svjetlošću: svani u duši mojoj. Budi utješna riječ, umornom od života. Ivicom ponora koračam, ako me Tvoja ruka ne pridrži, pašću u bezdan. Ne skrivaj lice svoje od mene.

Nikad nije kasno da budem ono što bih mogao biti, makar na samrtnoj postelji: sličan Tebi, bogolik. Kad držim upaljenu svijeću u rukama, kao da držim svu radost i čistotu svijeta: sada hoću život kao svijetlo i svetkovinu. Iz tjeskobe moje izvedi me, da i dalje slavim ime Tvoje. Primi u uši svoje molitvu moju, sjenkom krila svojih zakloni me.

_______at_the_end_of_life_by_eresaw-d6z1ujzDošlo je vrijeme da podvučem crtu ispod svog života. Glavnicu života sam potrošio, sada trošim sitniš. Moje sjećanje je duže od moje nade: kad se čovjek sjeća, sklon je da prašta i da voli. Svako je bolji kada se sjeća. Molitvom Tebi pomažem sebi da ne odustanem od nade: “kad Bog hoće, i u situ se može ploviti”. Sada sam kao drvo sa koga je opalo lišće: suva grana drveta života. Sve je tako jadno da oko ne može da gleda: iza mene samo groblje uspomena.

Za života nijesam dobio nikakve nagrade: učini Oče da me ona mimoiđe i na dan strašnog suda, kada se svode svi računi i obračuni. Hoću da umrem onako kako sam i živio: tiho, u zoru, kada priroda duboko diše u svom snu, i kad još nije uznemirena ljudskim glasom. Tada Te vjera moja vidi i čuje i dira.

Teško je umrijeti na vrijeme. Ali ja već sada osjećam da sam dio olupine jednog potonulog čovjeka. Šta će mi sada moji dani pokopani, šta će mi sada moje noći uvele? Šta će mi sada moja jutra blijeda, šta će mi sada moja kosa sijeda? Više niko ne može da se ogrije na mojoj vatri, jer u njoj je više pepela nego žara, spaljen sam vatrom koju si Ti potpalio. Stara poslovica kaže: “Kad je kuća dovršena, dolazi smrt.” Smijem li da Te molim da i dalje ostanem beskućnik? Oče moj, daj mi još malo vremena da dovršim svoju priču: volim da Tebe pričam i zapisujem.

Prosijed, u meni se sve bijeli. Svaki živac mi boluje, u meni smrt stoluje. Učini, nado moja, da vedro bude moje duhovno nebo, i da na staroj grani, još koji dan, ne uvene posljednji zeleni listić, kao jedini trag života. Ti, što vedriš i oblačiš, podari mi još neki tren radosti, umjesto dugih godina bola. Jedva naslućujem šta ću i kako ću sa preostalim danima. Vječito iznenađenje moje, izbavi i osvijetli dušu moju, pomozi da se ponovo rodi za svjetlost: ne daj da mi mrak ispuni oči. Skloni me od zlog jezika i mača ljutoga:da mi jezik ne pozna otrovne riječi i da istinita riječ bude jedini mač.

Poslije velike borbe dolazi dugi mir: negdje u božijem naselju nađi(te) i za mene mjesto, a grob moj neka se ne obilježava, jer nijesam bio ničiji, osim Tvoj i svoj. Ponekad mi je duša široka i duboka kao okean. Kad uplovim u njega, čini mi se da sam se spojio sa svim bićima u jednom jedinom poljupcu i da nas sve skupa štiti oklop Tvoje ljubavi.

beach1Punim srcem živio sam ovdje, iako ovdje nije raj. Uvijek ponešto mislim i pišem, kako me smrt ne bi zatekla u neradu i neredu: moram sve lijepo da sredim i sebe uredim, kako bi čist izašao pred nju. Imam želju da dočekam smrt kao svoju vjerenicu: pripremljen za slavlje, s čašom vina u ruci. Molim se za se, da ne umrem usamljen na tuđem pragu, ili na nekom putu, daleko od svojih bližnjih.

Tebi se radujem kao suncu koje grije i koje ne zna za zalazak. Moja je ljubav sada neprestano umiranje od žeđi za Tvojom milošću. Razapeo si iznad moga čela svoje plavo nebo, a kada ga moje oči više ne budu gledale, neka u njima ostanu dvije male plave uspomene.

Plod je zreo kada pada. Već istanjen plamičak života tiho uranja u vječnu, hladnu noć. Ponekad Te ne razumijem, često Te molim, uvijek Te volim.  Primi, Oče, ovu riječ što izdahnu na mojim usnama.

Đuro Šušnjić, “Žetva značenja”

Jevanđelje srijedom: Matej 6. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i  jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru. Hristovo kušanje je zapisano u četvrtom poglavlju. Petim poglavljem pokušavam razumjeti blaženstva, ili bar jedan njihov dio. 

Šesto poglavlje takođe otvara nekoliko tema. U njemu je zapisano ono što je Isus govorio o milostinji, uzor molitvi “Oče naš”, postu, brigama … Kratko ću se pokušati osvrnuti na svaku od njih.

krst-240x240Isusu je jasno da se religija zloupotrebljava(la). Ona se onda, kao i danas, koristi kao koristan plašt u vođenju naroda. U tome se uveliko slijede principi Makijavelija koji piše: “Jedan vladalac treba da ostavlja utisak da je blag, pouzdan, čovječan, pobožan i častan i da to bude. Ali treba i da umije da vlada sobom kako bi po potrebi mogao i umio da se ponaša sasvim drukčije. … Treba dakle da je sposoban da se okreće kako vjetar duva i da se upravlja prema okolnostima i da se ne odvaja od dobra ako samo može, ali da, takođe, umije da zagazi u zlo, samo ako je potrebno.” Zato Isus poziva svoje sledbenike da u tome ne budu slični svojim vođama, koje naziva licemjerima, jer u sebične ciljeve koriste milostinju, molitvu i post – znajući da će to kod naroda izazvati divljenje, poštovanje i odanost. Mnoštvo religioznih simbola (posebno se može govoriti o zloupotrebi krsta) oko nas ukazuje da ljudi i dalje idu istim smjerom ispunjavanjući onu biblijsku misao: “Imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli” (2. Timotiju 3:5). Prema Isusovim riječima, držeći se samo vanjske religiozne forme (i zloupotrebljavajući je) religiozni ljudi se ponašaju kao neznabošci (koji suštinu odnosa sa Bogom ostvaruju posredstvom predmeta ili druge osobe) zaboravljajući da trebaju biti učenici: da uče od Isusa i  žive poput njega.

Man at desk in shirt and tie holding his head and worrying about money and the economy.

Pred kraj šestog poglavlja jevanđelja po Mateju Isus govori o brigama, onome što posebno danas zaokuplja pažnju svake osobe: šta ćemo jesti, piti i u šta ćemo se obući (6:25). U pitanju su fundamentalne potrebe. No i one treba da se napuste vjerujući da će se Bog pobrinuti za njih – “zna i otac vaš nebeski da vama treba sve ovo” (6:32b). Fokus treba da bude na vrijednostima Božjeg carstva, što je detaljno objašnjeno u blaženstvima (Matej 5. poglavlje). Nemoguće je, kaže Isus, u isto vrijeme brinuti za dvije brige: “ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (riječ “mamon” na aramejskom jeziku znači bogatstvo). Bogatstvo ovdje ima šire značenje od posjedovanja onoga što ima veliku cijenu – bogatstvo je sve ono što stoji nasuprot vrijednostima carstva Božijega. U tom smislu, i mi siromašni možemo biti na pogrešnoj strani. No Isus daje predlog: brige se rješavaju tako što se jedan dan (“ne brinite se za sutra”, 6:34) živi u jednom carstvu (“niko ne može dva gospodara služiti”, 6:24a). I zaista, “dosta je svakom danu zla svoga” (6:34b).

I zemlja će donijeti plod suza tvojih

Ako se nalaze oko tebe ljudi zlobni i bezosjećajni, koji neće da te slušaju, padni ničice pred njih i zamoli ih za oproštenje jer si zaista i ti kriv što neće da te slušaju. A ako već ne možeš da govoriš s ozlojeđenim ljudima, služi im šutke i ponizno, nikad ne gubi nade. Ako te svi ostave i otjeraju silom, te ostaneš sam, padni na zemlju i ljubi je, pokvasi je svojim suzama. I zemlja će donijeti plod od tvojih suza, mada te nije niko ni vidio ni čuo u tvojoj samoći. Vjeruj bezgranično, pa ma se čak i to desilo da svi na zemlji pođu stranputicom, a ti sam ostaneš u vjeri, i onda prinesi žrtvu i hvali Boga, ti jedini. A nađe li vas se dvojica takvih – u vama je već cijeli svijet, svijet žive ljubavi, zagrlite se i smjerno veličajte Bog, jer se ipak sačuvala njegova istina, pa makar samo u vama dvojici.

Фёдор Михайлович Достоевский (1821-1881)