Apokalipsa

Vrijeme u kome živimo je prilično neubičajeno. Mnogi smatraju da bi se ono moglo opisati i mnogo jačim terminima: diktatura, pritisak, uslovljavanje, nestanak ljudskih sloboda, distopija, kraj svijeta, tiranija, apokalipsa … Za svoje lično čitanje Svetog pisma, izabrao sam upravo knjigu s ovim naslovom, Apokalipsa ili Otkrivenje Jovanovo. U narednim tekstovima ću sa vama podijeliti svoje utiske iz čitanja ovog biblijskog teksta. Za početak, pročitajte kratki teološko-istorijski uvod u ovaj novozavjetni spis.

Rani manuskripti nazivaju ovu knjigu “Apokalipsa Jovanova”. Kasniji manuskripti su mu dali bolji naziv zasnovan na prvom stihu “Otkrivenje Isusa Hrista” jer je Hristos centralna ličnost u ovoj knjizi. Ovaj termin, “otkrivenje”, na grčkom jeziku nosi ideju uklanjanja zavjese koja zaklanja pogled. Ovo je poslednja knjiga Biblije u (najčešćem) hrišćanskom kanonu (skupu biblijskih knjiga). Sa svojim poznatim opisima kraja svih stvari, je veoma povezana sa starozavjetnom knjigom proroka Danila zbog sličnosti književnog žanra i velikog naglaska na “otkrivanja” budućih događaja. Njene slike, termini i koncepti se veoma često koriste u mnogim naučno-fantastičnim, distopijskim i horor filmovima: Omen, Sedmi znak, Apokalipsa, Kraj dana, The Book of Eli (nikada ne znam kako je kod nas prevedena ova knjiga), Matrix i mnoge druge.

Jovan je primio viziju na ostrvu Patmos, koje se nalazi u Egejskom moru, blizu obale Male azije, danas Turske. Iako nam Biblija ne kaže ko je bio ovaj Jovan, većina istorijskih izvora ga poistovjećuju sa apostolom Jovanom iz jevanđelja, koji je brat Jakova, sin Zavedeja i učenik Isusa (Matej 4:21-22, 17:1, Marko 3:17, 10:35-41, Luka 9:28.54, 22:8, Jovan 13:23-25, 18:15-17). Ovaj stav potvrđuje i sam tekst Otkrivenja, jer sadrži mnoge jezičke paralele sa jevanđeljem po Jovanu.

Istorijski izvori nam pokazuju da je Jovan bio duhovni vođa crkava u zapadnoj Maloj aziji. Bio je prognan na ostrvo Patmos zbog svoje vjere. Tamo je dobio poruke koje je zapisao, a koje su prvenstveno bile namijenjene crkvama u kojima je djelovao. Gradovi u kojima su se nalazile ove crkve, bili su locirani u radijusu od pedesetak kilometara u današnjoj zapadnoj Turskoj. Naravno, kao i ostali dio Svetog pisma, i ovaj tekst je imao silan uticaj na sve čitaoce od njegovih dana do danas.

Većina tumača datiraju ovu biblijsku knjigu u 95. godinu poslije Hrista, što pada pred kraj vladavine imperatora Domicijana. Postoje dokazi da je tokom njegove vlasti započelo progonstvo hrišćana. Slavni prikaz Božjeg konačnog trijumfa nad silama zla bilo je ohrabrenje prvim čitaocima. Na žalost, i danas postoje mjesta gdje se ovo progonstvo nastavlja. Kada su vremena loša, dobro je znati da je ishod uvijek siguran na Božijoj strani.

Važno je primijetiti kako je sadržaj Otkrivenja put starozavjetnih ideja, slika, simbola, imena, mjesta … ne direktno, nego kroz aluzije. Zato je određivanje starozavjetne pozadine ključno za razumijevanje poruke ove knjige. To ne znači da ovo nije novozavjetna knjiga. Neko je rekao kako se u Otkrivenju sve biblijske knjige sreću i završavaju. Jezik Otkrivenja je prvenstveno simboličan i generalno se ne bi trebao doslovno čitati. Po pitanju žanra pripada drevnoj apokaliptičnoj literaturi koja koristeći razne simbole prikazuje široku sliku istorije i pitanja od univerzalnog značenja. Kroz istoriju su korišteni različiti metodi tumačenja ove biblijske knjige kao što su preteristički, futuristički, idealistički i istoricistički.

Preteristički metod: fokusirajući se na istoriju tvrdi da je knjiga napisana posebno i jedino za sedam crkava u Maloj aziji. Sve što u njoj piše već se ispunilo. Međutim, dok čitamo ne možemo a da ne primijetimo kako se neki dijelovi ove knjige bave budućim događajima, nakon Jovanovog vremena. To znači da pristupiti ovoj biblijskoj knjizi samo putem ovog metoda znači isuviše je ograničiti.
Futuristički metod: sa druge strane je pokušaj da se čitanje ove knjige usmjeri samo na budućnost, drugi Hristov dolazak i događaje koji mu prethode. Pogriješićemo ako sav sadržaj posmatramo samo iz ove perspektive jer je očigledno da knjiga govori i o događajima koji su se desili mnogo prije vremena kraja.

Dobar komentar Otkrivenja ne bi trebao dati prednost nijednom posebnom pristupu tekstu. Prirodno je da metod tumačenja koji pisac odabere utiče na način kako čita i tumači tekst. Tada tumačenje obično stvara unaprijed prihvaćene ideje, bez obzira da li se ono uklapa u kontekst ili ne. Takvim tumačenje se često dokazuje neka misao, umjesto da se traži značenje teksta. Tumačenje teksta i primijenjeni pristup mora biti u skladu sa namjerom njegovog autora, koji nam govori šta bismo trebali naći i primijeniti na prošlost, sadašnjost ili budućnost. Nezaobilazno je da tekst upravlja tumačenjem, umjesto da tumač nametne knjizi svoje ideje.
Ranko Stefanović, Revelation of Jesus Christ: Commentary on the Book of Revelation, 24.

Idealistički metod: smatra da je cilj ove knjige pružiti, kroz simbole, opšte principe za svakodnevni život. Bilo ko, bilo kad može imati opštu korist od čitanja. Ovaj metod zasigurno pomaže ali samo ako ne ignoriše globalne, istorijske i političke konotacije iz ove knjige.
Istoricistički metod se bavi tokom cijele istorije tvrdeći da Otkrivenje pokriva period od Jovanovih dana sve do kraja. Sam Jovan ukazuje da je ovo ispravan način čitanja njegove knjige: Otkrivenje je njemu dao Bog da pokaže svojim slugama šta će skoro biti (1:1). To je u skladu sa proročanstvom iz knjige proroka Danila gdje stoji da je Bog otkrio tajnu i javio caru šta će biti do kraja (Danilo 2:28).

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma.

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma. Jedan od osnovnih principa jeste da Biblija tumači samu sebe ili Sacra Scriptura Sui Ipsius Interpres kao što to na latinskom glasi. To znači da je potpuno pogrešno učitavanje u tekst onoga čega tamo nema, a to je posebno prisutno kod tumačenja ove biblijske knjige. Najčešće se globalni (i lokalni) savremeni događaji pokušavaju na silu “ugurati” u tekst ili “tjerati” tekst da znači ono što mi želimo da znači. Neko je rekao kako je želja da se sazna istina bez obzira koliko ona lično mene može koštati jedna od najvažnijih molitvi koju bilo ko može uputiti Bogu. Bez želje da vam namećem svoje mišljenje, želim da podijelim svoje utiske, a još više da vas pozovem na čitanje i napor razumijevanja kako Otkrivenja, tako i cijelog Svetog pisma.

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 7. dio

Osnovni element rata u Afganistanu bila je spremnost američke obavještajne službe i vojnog aparata da opreme ove islamske vojnike. Mudžahedini su naučili skrivanje i specijalne operacije. Naučili su vještine prikrivene i borbe prsa u prsa. Dobili su informacije od američkih obavještajaca i naučili kako da dobiju takve informacije. Naučili su prednosti i ograničenja vojne tehnologije. Mnogi od vojnika Osame bin Ladena su bili relativno bogati i visoko obrazovani. Oni su slušali i učili, i naučili su dobro, što će zapad kasnije otkriti, na svoju žalost.

Rat u Afganistanu je bio dug i surov. Iscrpio je snagu sovjetske armije kao i kredibilitet te je bio odlučujući faktor u raspadu Sovjetskog saveza 1989. godine. Ali je takođe stvorio i hiljade u ratu oprobanih i iskusnih islamskih vojnika, od kojih su mnogi obučeni od CIA-e i američkih specijalnih snaga. Raspad Sovjetskog saveza je imao ogroman uticaj na ove islamske vojnike. To je bilo prvi put nakon mnogo vijekova da je islamska sila porazila neislamsku. A ova poražena vojska je pripadala jednoj od najvećih svjetskih sila. U umovima islamskih fundamentalista, islamska armija je bila ta koja je podarila Americi pobjedu nad sovjetskom prijetnjom.

A da li je SAD bio zahvalan za ovu islamsku žrtvu? Baš suprotno, Amerika je vjerovala da je Afganistan bio samo mali faktor koji je uticao na pad SSSR-a (bez sumnje oba pogleda su bila djelimično istinita). Sa američke tačke gledišta, islamski svijet je dugovao zahvalnost SAD-u. Tako su se Amerikanci povukli iz Afganistana nakon pada SSSR-a, i scena je postavljena za sukob između islama koji vaskrsava i jedine preostale svjetske sile.

Amerika nikada nije ušla u afganistanski rat iz nekih altruističkih motiva i želje da brani islam od ateizma i komunizma. Ona je koristila islamski zanos Osame bin Ladena i drugih da bi držala Ruse okružene u sjevjernom dijelu evroazije. Kada su se Sovjeti povukli iz Afganistana, SAD je potpuno izgubio interes i takođe se povukao ostavljajući porušena i osiromašenu zemlju punu sukobljenih plemena i dobro obučenu, međunarodnu islamsku vojsku regrutovanu iz cijelog islamskog svijeta.

Šta će sad ova vojska da radi? Da ode kući? To nije bila opcija. Ovi obučeni vojnici su bili više od prijetnje vlastima u svojoj zemlji, kao što su bili i Sovjetima. Tako da ih nijedna od islamskih zemalja nije željela nazad. Oni su bili suštinski nasukani u Afganistanu, bez vanjske podrške i cilja. Ono što su Amerika i saveznici uradili u Afganistanu bilo je da su obučili vojsku raznovrsnih ljudi vezanih zajedno iskustvom rata protiv SSSR-a, osjećajem izdaje od strane svojih vlada kao i amerikanaca i svjesnosti da imaju moć da promijene svijet. Al Kaida je neželjena posledica američkih kratkoročnih političkih ciljeva.

Prethodni tekstovi na istu tematiku:
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 5. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 6 . dio

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 6. dio

Odakle potiče al Kaida, samoproglašeno vođstvo svjetskog islamskog terorizma? Šta je izvor njihovom bijesu prema zapadu, a posebno prema SAD-u? Da bi se ovo potpuno shvatilo potrebno je vratiti se nazad u istoriju i posmatrati vjerske, političke i ekonomske aspekte koji su dio cijele priče. Ona počinje u pješčanoj pustinji Hidžaz, na zapadnom dijelu arapskog poluostrva, u VII vijeku naše ere. Šta god mislili o Muhamedu, on je zasigurno jedna od najuticajnijih ličnosti u istoriji svijeta. Energija kojom je podijelio svoje vjersko iskustvo promijenila je arapska plemena od idolopokloničkih bandita u jednu od najvećih civilizacija koje je svijet poznavao do tada. Islamsko carstvo je bila velika sila srednjeg vijeka i odigrala je odlučujuću ulogu u svjetskim događajima do prosvjetiteljstva.

Tada je nešto krenulo po zlu sa islamskim snom. Neki pad vide povezan sa islamskom reakcijom na krstaše, drugi u društvenom razvoju Španije iz XIII vijeka. Ali ono što je sigurno jeste da Muhamedova energija nije nastavljena nego je usmjerena na održavanje postojećeg stanja. Renesansa, prosvjetiteljstvo i povratak na grčko-rimske ideale stvorili su energiju u Evropi koja je krasila ranije islamsko carstvo. Baklja nauke i učenja je prešla na zapad i sila i bogatstvo svijeta je otišlo sa tim. Do XVIII vijeka islamski svijet bio je u ozbiljnom intelektualnom, političkom i ekonomskom slabljenju. Do sredine XIX vijeka bio je uveliko koloniziran od strane zapada i nikad se nije oporavio.

Suočavajući se s ovim padom, Muhamed ibn Abd al-Vahab (1703-1792) je osnovao islamski pokret sličan evangelističkom “Nazad ka Bibliji” (Back to the Bible). Želio je da obnovi čisti pustinjski islam, bez kasnijih dodataka i inovacija. Učio je da svi resursi potrebni da se obnovi veličina islama leže u prošlosti. Ovo je osnovno ubjeđenje koje dijele današni muslimanski fundamentalisti. Kao i hrišćanski fundamentalisti oni pokušavaju da obnove vjeru prema ranijoj veličini pažljivim čitanjem učenja osnivača vjere. Ključ islamskog spasenja leži u obnavljanje njegove prošlosti. Muslimanski svijet je skrenuo od čistog islama i jedino povratak njegovim korijenima može ga sačuvati od dominacije i iskorištavanja od strane zapada. Ovaj “vehabizam” je usko povezan sa carskom porodicom Saudi koja je počela vladati arapskim poluostrvom početkom prvog svjetskog rata. Ovo je intelektualna atmosfera u kojoj su Osama bin Laden i njegovi borci podignuti.

Druga tačka razvoja al Kaide se desila 1938. godine sa otkrićem svjetski najvećih lako dostupnih rezervi nafte. Sve do ovog trenutka, osnovni izvor prihoda saudijskog carstva dolazio je iz gostoprimstva hodočasnicima u Meku, najsvetiji grad islama. Ova izolovana zemlja, bez izvoznih proizvoda, postala je glavni faktor na političkoj sceni. Scenario je postavljen za ono što se desilo kasnih 1970ih godina.

Konekst nastanka al Kaide je bio rat u Afganistanu koji je počeo 1970ih. Da bi razumjeli motivaciju uključenih u rat, moramo razumjeti nešto o političkoj geografiji. Najbliže što je neka sila bila blizu dominacije cijele evroazijske površine bio je Sovjetski savez (ako izuzmemo mongolsku imperiju još od 1200ih godina). Tako je primarni fokus američke politike 1970ih godina bio zadržavanje sovjetske sile okružene sistemom saveznika od sjeverne obale Norveške, preko Evrope i Bliskog istoka, sve do južne obale Azije do Beringovog moreuza. Sovjeti su tražili način da probiju ovo okruženje, a Amerika je činila sve što je mogla da ih zadrži u kutiji.

Ali dva događaja su priprijetila ovoj situaciji, oba se desila 1979. godine. Prvi je bio pad iranskog šaha, ključnog američkog saveznika u ovoj projektu. Drugi je bila sovjetska invazija na Afganistan. Ako bi Sovjeti uspjeli da pobijede Afganistan i napadnu Iran, oni bi mogli probiti ovo okruženje i zaprijetiti bliskoistočnim naftnim poljima. Ovo bi potaklo ravnotežu svjetskih sila odlučno u njihovu korist. Tako je invazija Afganistana manje od godinu dana nakon pada iranskog šaha izgledala kao najvećka američka noćna mora.

Dok su vođe američke vojne igre očekivale moguću sovjetsku invaziju na Iran, oni su zaključili da je najbolje da zadrže Sovjete u Afganistanu, pretvarajući to u drugi Vijetnam, ali ovoga puta sa čizmom u tuđoj nozi. Tako je predsednik Karter ovlastio agente CIA-e da se uključe tajnu operaciju u Afganistanu. Ali odakle novac za ovako nešto? Kongres nije bio za dodatne troškove CIA, posebno zbog nedavnih skandala. Tako se Karter okrenuo skoro obogaćenim Saudijcima, koji su takođe bili potencijalni gubitnici u ovoj borbi, kao i Amerika. Ako bi Saudijci finansirali ovaj gerilski rat i regrutovali islamske borce za otpor sovjetskoj sili u Afganistanu, CIA bi omogućila obuku, koordinaciju i logistiku.

Ali ni Saudijci nisu bili spremni da finansiraju ovaj rat iz vladinih resursa. Zato su se okrenuli bogatim porodicama, tražeći od njih da pomognu obnovu islama. Ovdje je bila mogućnost da se vrati vijekovima oslabljena sila islama. Mnoge saudijske porodice su pomogle velikim sumama novca, a najvaća i najbogatija od svih poznatih porodica na zapadu je bila ona “bin Ladenova.” Tako je američki predsednik Karter predsedavao stvaranjem međunarodne vojske islamskih fundamentalista. To je bio jeftin rat, sa tuđim žrtvama i dobar način za amerikance da zadrže Ruse u ogromnoj teritoriji evroazije. I uspjeli su u toj misiji, ali sa tada nepoznatim posledicama.

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 5. dio

Za Kutba, glavno rješenje za probleme svijeta je ponovno posvećenje Božjem prvobitnom autoritetu. To je poziv povratka počecima, što za posvećenog muslimana znači nazad Kur’anu i njenom prvobitnom okruženju. To znači obnavljanje prirodnog poretka stvari kako su postavljene prvobitno od Boga. To bi značilo obnavljanje Božjih pravila za život kako su izložena u šerijatskom zakonu, uključujući i pravila skromnosti i dobročinstva. Za njega šerijatski zakon nije teret za ljudski duh. On znači objavu slobode od ljudskih pravila i očekivanje da se može živjeti po Božjim pravilima i očekivanjima. Šerijatski zakon prepoznaje da su žene ključne u oblikovanju ljudskog karaktera te da se ovaj posao najbolje obavlja u domu. Tako da poziv ženama da budu domaćice Kutb ne posmatra kao način pokazivanja njihove inferiornosti nego zaštitu seksualnih granica i slobodu ženama da rade najvažniji posao: oblikovanje karaktera sledeće generacije. Ovo je ideal koji je on postavio. U praksi je to više stvar muške dominacije i privilegija.

Prema njegovoj teologiji, jedini način da se istinski reformiše svijet jeste povezivanje religije sa državom. Jedino kada je religija prepoznata kao najviši cilj države šerijatski zakon može u potpunosti da se sprovede. To je potpuno odbacivanje zapadnih principa, uključujući i slobodu religije. U istinski islamskoj državi, obraćenje ne bi bilo tolerisano i nemuslimani bi bili tolerisani jedino ako se ne petljaju u vjersko-političku agendu većine. Kako bi se takva islamska država ostvarila? Samo preko vjerne avangarde koja je spremna da živi po svojim ubjeđenjima sve do smrti. Sajid Kutb je sigurno bio jedan od takvih, on je pogubljen zbog izdaje egipatske države 1966. godine (optužen da je spremao zavjeru protiv predsednika).

Njegova vizija radikalnog islama danas je podijeljena. Prije svega, oni koji slijede njegovu viziju su podijeljeni na salafiste i džihadiste. Salafisti ne vjeruju u uzimanje oružja da bi postigli ciljeve radikalnog islama. Oni vide dostignuće ovih ciljeva kao djelo Božje. Oni podržavaju to djelo ličnim džihadom (borbom sa svojim slabostima i karakterom), ličnom vjernošću Božjim pravilima i svjedočenjem ostalima na svijetu. Salafisti su podijeljeni u dvije grupe: one koji odbijaju svako nasilje u ostvarivanju vjerskih ciljeva (zvani salafisti ili vehabije) i Muslimansko bratstvo, koji vjeruju da nasilni islam nije odgovarajući sad ali da će biti u nekom vremenu u budućnosti.

Džihadisti su takođe podijeljeni u dvije grupe, danas uglavnom identifikovane sa al-Kaidom (AK) i Islamskom državom (ID). Ova podijeljena vizija može biti veoma zbunjujuća onima izvan nje. Pokušaću da pojednostavim taj sukoba sa nekoliko kontrasta između ove dvije grupe.

1) AK je osnovana od strane bogatih intelektualaca, koji su zadobili zapadno obrazovanje; ID privlači jednostavne, neobrazovane vjernike, uključujući i one najgore sa ulice.
2) AK ne teži da kontroliše teritoriju i ne nudi društvene usluge. Ona pokušava da utiče na političku stvarnost propagandom i spektakulranim terorističkim napadima. ID vidi teritoriju kao ključnu i društvene usluge na toj teritoriji su centralni dio njihove agende.
3) AK je usmjerena ka savremenim političkim problemima, njihove vođe su često skroz svjetovni i prozapadno orjentisani u ideji i ponašanju. ID slijedi veoma drevnu vjersku viziju: pomoći Bogu u uspostavljanju teokratske države.
4) Za AK apokalipsa je u budućnosti, za ID ona je prisutna sad.
5) AK je ekstremno tajnovita i nepredvidiva; ID je veoma otvorena po pitanju svojih planova za sadašnjost i budućnost.
6) AK je skoro nemoguće iskorijeniti jer su njeni akteri skriveni i nepoznati; ID, sa druge strane, mora imati teritoriju da bi preživjela. Dok ID može postojati skriveno, ako je islamska država poražena, njen osnovni poziv je u sposobnosti da stvori takvu državu, suprotnu postojećoj kulturi.

Kao rezultat ovih razlika, ID se često nalazi u sukobu sa različitim pokretima povezanim sa AK (kao što je Džabet Nusra u Siriji i AK u Arabiji i Jemenu)