Obilje bez pravca i smisla

Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačanošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana (akrobata na žici, prim.). Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima bi se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žila i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke, ne dozvoljavajući nikome da priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama – Džemail je naša prava slika, bosanska. Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.

mesa-selimovic-1 — Mehmed Meša Selimović, pisac (1910-1982)

Za život vrijedan življenja

“Dragi Bože, pomozi mi da dam stvarni doprinos životu. Ne želim lak posao. Želim samo da sam u stanju da Ti potpuno vratim sve što si mi dao. Postavi me gdje sam Ti potreban. Ako mi daš težak posao, zahvaljujem Ti na povjerenju. Pomozi mi da imam na umu da nikada neću morati da se susretnem sa nečim što Ti i ja zajednički ne možemo savladati. Pomozi mi da smatram probleme izazovima i da shvatim da se poraz, odbijanje i teškoće ne mogu izbjeći. Pomozi mi da i na tome budem zahvalan.

Pomozi mi da budem častan i pošten. Bez obzira šta drugi čine, pomozi mi da ne varam. I na kraju Gospode, ako potpuno budem onesposobljen ili ako postanem bespomoćan uslijed bolesti ili starosti, pomozi mi da i to prihvatim.

A kada se spusti tama i borba se završi, ne želim na odlasku nikakve lažne pohvale. Sve što želim jeste da znam da Ti smatraš da sam u punini proživio svoj život.”

Tridesetog aprila 1940. godine za vrijeme drugog svjetskog rata, pilot Ed Nortern bio je oboren nad Denkerkom u Francuskoj. Vjerovatno je poginuo, pošto nikada nije pronađen. Među njegovim papirima ostala je i jedna rukom ispisana molitva. Ona sadrži poruku i otkriva njegov stav prema životu koji još uvijek predstavlja nadahnuće i izazov. Teško da bi se drugačijim riječima mogao da iskaže pobjedonosniji stav prema životu nego što je to Ed učinio u ovoj svojoj molitvi.

Smisao patnje

Jednom je, pošto je pokušala samoubistvo, na moju kliniku primljena majka dječaka koji je umro u jedanaestoj godini. Moj kolega, dr Kocourek, pozvao ju je da se pridruži logoterapijskoj grupi.

Slučajno sam ušao u prostoriju gdje se izvodila psihodrama. Majka je pričala svoju životnu priču. Poslije smrti svog dječaka ostala je sama s drugim, starijim sinom, bogaljem, koji je bolovao od dječije paralize i bio u kolicima. I majka se pobunila protiv sudbine. Ali, kada je pokušala samoubistvo, sprečio ju je bogalj: on je volio da živi! Za njega je život imao smisla. Zašto za majku nije? Kako bi mogla ponovo da ga otkrije? I kako bismo joj pomogli da ga ponovo postane svjesna?

Improvizujući, ušao sam u diskusiju i počeo da postavljam pitanja jednoj ženi iz grupe. Upitah je: ”Koliko imate godina?” Odgovorila je: ”Trideset”. Nastavih: ”Zamislite da nemate trideset nego osamdeset godina i da ležite na samrtnoj postelji. Bacate pogled na svoj prošli život, život u kome niste imali djece ali ste imali mnogo novca i uživali ugled u društvu”. Upitao sam je šta u takvoj situaciji osjeća: ”Šta mislite o svom životu? Šta sebi govorite?” Navodim njene riječi sa magnetofonske trake: ”Udala sam se za milionera. Živjela sam lagodno, u izobilju. Baš sam živjela, ljubakala sam se i koketirala sa muškarcima! Eto, sada imam osamdeset godina, djece nemam. Gledajući unazad, u svemu tome ne mogu da vidim nikakvog smisla. Zaista moram da kažem da mi je život promašen…”

Tada sam zamolio majku bogalja da isto tako zamisli kako u osamdesetoj godini gleda na svoj prošli život. Evo šta je ona na to rekla: ”Željela sam da imam djece i želja mi se ispunila: jedan dječak je umro, a drugi, bogalj, bio bi poslat u neki zavod da se ja nisam za njega pobrinula. Mada je bogalj i bespomoćan, on je ipak moje dijete. I zato sam mu, što sam više mogla, život učinila ispunjenim; napravila sam od njega, što sam mogla boljeg čovjeka.” Tada je briznula u plač i nastavila: ”Što se mene tiče, mirne duše se mogu osvrnuti na svoj prošli život. Mogu da kažem da mi je život imao smisla i namučila sam se da ga ispunim. Učinila sam sve što sam mogla, najbolje što sam mogla za svog sina. Život mi nije promašen!” Gledajući na svoj život sa samrtne postelje, odjednom je bila sposobna da u njemu nađe smisao, smisao koji uključuje i njene patnje.

Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: “Da li je majmun od koga se dobija serum poliomelitisa, pa ga neprestano bodu iglama, sposoban da ikada shvati smisao svog bola? Nije, naravno, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može da uđe u ljudski svijet u kome njegov bol jedino može biti shvatljiv.” Pitao sam dalje: “A šta je sa čovjekom? … Zar je nezamisliva mogućnost neke druge dimenzije, neki svijet iznad čovekovog svijeta, svijet u kome je odgovor na pitanje konačnog smisla čovjekove patnje?”

Viktor Frankl

(psihijatar i psihoterapeut koji je nekoliko godina bio

zatvorenik u nacističkim koncentracionim logorima)

O, moja tiha molitvo

Ovo je mjesto gdje pozivam Gospoda za svjedoka. Ovo je molitva koju nijesam preuzeo ni iz jednog molitvenika, već sam je uzeo iz svoga srca, i uputio onome ko bdi nad našim životom i smrti.

Ova tišina u meni, prije molitve, znači da svi glasovi iz vanjskog svijeta moraju da utihnu, kako bi se čulo samo moje disanje. Ja sam kao struna, napeta i razapeta, koja zadrhti na najtiši jecaj duše: zato moram da se priberem i saberem u sebi. Povukao sam se u samoću, ali ne da bih ćutao: ove riječi, upućene Tebi, svjedoče da su nada i ljubav u meni našle svoje sklonište. Hoću da govorim s Tobom, jer bih bez Tebe bio užasno usamljen: moja duša se otvara na svaku Tvoju riječ. Ti bolje razumiješ mene nego ja sebe.

Sve što ima neku vrijednost za život na zemlji, dato mi je kao poklon, od Tebe, darodavče. Na koljenima želim da Te slavim, da Te hvalim, i da Ti zahvalim. Hoću da svaki moj dan započne razgovorom sa Tobom, da moja mala soba bude dom molitve. Sveti, koji živiš u molitvama mojim, riječ Tvoju čekam, jer ona je čista. Izvadi svako zlo iz mene i ispuni me svojom svjetlošću: svani u duši mojoj. Budi utješna riječ, umornom od života. Ivicom ponora koračam, ako me Tvoja ruka ne pridrži, pašću u bezdan. Ne skrivaj lice svoje od mene.

Nikad nije kasno da budem ono što bih mogao biti, makar na samrtnoj postelji: sličan Tebi, bogolik. Kad držim upaljenu svijeću u rukama, kao da držim svu radost i čistotu svijeta: sada hoću život kao svijetlo i svetkovinu. Iz tjeskobe moje izvedi me, da i dalje slavim ime Tvoje. Primi u uši svoje molitvu moju, sjenkom krila svojih zakloni me.

Došlo je vrijeme da podvučem crtu ispod svog života. Glavnicu života sam potrošio, sada trošim sitniš. Moje sjećanje je duže od moje nade: kad se čovjek sjeća, sklon je da prašta i da voli. Svako je bolji kada se sjeća. Molitvom Tebi pomažem sebi da ne odustanem od nade: “kad Bog hoće, i u situ se može ploviti”. Sada sam kao drvo sa koga je opalo lišće: suva grana drveta života. Sve je tako jadno da oko ne može da gleda: iza mene samo groblje uspomena.

Za života nijesam dobio nikakve nagrade: učini Oče da me ona mimoiđe i na dan strašnog suda, kada se svode svi računi i obračuni. Hoću da umrem onako kako sam i živio: tiho, u zoru, kada priroda duboko diše u svom snu, i kad još nije uznemirena ljudskim glasom. Tada Te vjera moja vidi i čuje i dira.

Teško je umrijeti na vrijeme. Ali ja već sada osjećam da sam dio olupine jednog potonulog čovjeka. Šta će mi sada moji dani pokopani, šta će mi sada moje noći uvele? Šta će mi sada moja jutra blijeda, šta će mi sada moja kosa sijeda? Više niko ne može da se ogrije na mojoj vatri, jer u njoj je više pepela nego žara, spaljen sam vatrom koju si Ti potpalio. Stara poslovica kaže: “Kad je kuća dovršena, dolazi smrt.” Smijem li da Te molim da i dalje ostanem beskućnik? Oče moj, daj mi još malo vremena da dovršim svoju priču: volim da Tebe pričam i zapisujem.

Prosijed, u meni se sve bijeli. Svaki živac mi boluje, u meni smrt stoluje. Učini, nado moja, da vedro bude moje duhovno nebo, i da na staroj grani, još koji dan, ne uvene posljednji zeleni listić, kao jedini trag života. Ti, što vedriš i oblačiš, podari mi još neki tren radosti, umjesto dugih godina bola. Jedva naslućujem šta ću i kako ću sa preostalim danima. Vječito iznenađenje moje, izbavi i osvijetli dušu moju, pomozi da se ponovo rodi za svjetlost: ne daj da mi mrak ispuni oči. Skloni me od zlog jezika i mača ljutoga:da mi jezik ne pozna otrovne riječi i da istinita riječ bude jedini mač.

Poslije velike borbe dolazi dugi mir: negdje u božijem naselju nađi(te) i za mene mjesto, a grob moj neka se ne obilježava, jer nijesam bio ničiji, osim Tvoj i svoj. Ponekad mi je duša široka i duboka kao okean. Kad uplovim u njega, čini mi se da sam se spojio sa svim bićima u jednom jedinom poljupcu i da nas sve skupa štiti oklop Tvoje ljubavi.

Punim srcem živio sam ovdje, iako ovdje nije raj. Uvijek ponešto mislim i pišem, kako me smrt ne bi zatekla u neradu i neredu: moram sve lijepo da sredim i sebe uredim, kako bi čist izašao pred nju. Imam želju da dočekam smrt kao svoju vjerenicu: pripremljen za slavlje, s čašom vina u ruci. Molim se za se, da ne umrem usamljen na tuđem pragu, ili na nekom putu, daleko od svojih bližnjih.

Tebi se radujem kao suncu koje grije i koje ne zna za zalazak. Moja je ljubav sada neprestano umiranje od žeđi za Tvojom milošću. Razapeo si iznad moga čela svoje plavo nebo, a kada ga moje oči više ne budu gledale, neka u njima ostanu dvije male plave uspomene.

Plod je zreo kada pada. Već istanjen plamičak života tiho uranja u vječnu, hladnu noć. Ponekad Te ne razumijem, često Te molim, uvijek Te volim. Primi, Oče, ovu riječ što izdahnu na mojim usnama.

Đuro Šušnjić, “Žetva značenja”