Neko to od gore vidi sve

Slika djevojčice sa prodornim zelenim očma koja je objavljena, po prvi put, na naslovnoj strani časopisa National Geographic 1985. godine, naslovljena samo sa „Afghan girl“, posjedovala je neobičnu i neobjašnjivu snagu, koja je privlačila sve koji su je, makar jednom, vidjeli. Bila je izabrana za NAJBOLJU FOTOGRAFIJU u stodvadesetogodišnjoj istoriji ovog renomiranog časopisa, Amnesty International je iskoristito kao lice na svojim brošurama i posterima, bila je objavljena i štampana nebrojeno puta. Dostigla je kultni status. Ona nije ni umjetnica, ni političarka, ni revolucionar. Majka je troje djece i sve dok je Steve McCurry nije ponovo pronašao, nije bila svjesna činjenice da je jedno od najprepoznatiljivijih lica zapadnog svijeta. Sopstvena slava će joj ostati nepoznata koliko i nama njeno ime.

Ovo je slika djevojke po imenu Sharbat Gula slikana 1984. godine, kada je imala 13. godina.

Steve McCurry, američki fotograf, posjetio je 1984. godine  izbjeglički kamp Nasir Bagh u Pakistanu, u vrijeme sovjetske invazije na Avganistan. „Samo sam se okrenuo, a ona je stajala i gledala me. Trajalo je nekoliko sekundi.“ Želio je dobru fotografiju, ne shvatajući da će taj trenutak obilježiti njihove živote.

Nakon 17 godina potrage, misteriozna „avganistanska djevojčica“ napokon je pronađena. Živi sa svojim mužem i djecom negdje u ovoj ratom napaćenoj zemlji. Bez škole, a sa svim ožiljcima koje jedan oružani sukob nosi; roditelje nikada nije upoznala, ubijeni su dok je još bila beba, svoje djetinjstvo provela je u izbjegličkom kampu u Pakistanu, sve dok se 1992. godine nije vratila. Preživjela je i talibanski režim, a sve to sa svojih tridesetak godina, mada vam ni ona neće reći koliko ih tačno ima, ne zna ni sama. Njeno ime je Sharbat Gula.

Danas Sharbat Gula i dalje živi u Avganistanu, zamolila je da se tačno mjesto njenog boravišta nikada ne objavi. Steve McCurry i National Geographic drže datu riječ, pokušavajući da joj pomognu da svoju slavu pretvori u bolji život. Časopis je, u njenu čast, osnovao humanitarni fond koji pomaže ženama u Avganistanu.

Pred našim očima putem televizije, interneta i svih drugih vrsta medija neprestano se prikazuju lica (i naličja) mnogih osoba koje svi zajedno tretiramo kao slavne i poznate. Engleski jezik je izmislio i posebnu riječ za njih koja je bez imalo otpora, kao i njihova slava, ušla u većinu drugih jezika i društava. I baš kao što se samo proslavlja golgeter, a veoma rijetko (ili skoro nikad neki odbrambeni igrač ili golman) nakon pobjede određenog tima, tako i mnogi drugi ljudi koji su uveliko doprinijeli slavi pojedinaca nikada neće vidjeti svjetlo dana. Zato je slava i veličina bilo koje medijske osobe tako relativna: uvijek joj doprinose oni za koje se nikada i ne sazna.

Ovo je ujedno pokazatelj kako svako od nas može uveliko uticati na ljude i svijet oko sebe iako nije poznat i popularan. Nije potrebno biti Madona ni Maradona da bi u ovom svijetu ostavili trag. Svako od nas je jedinstven i poseban. Postoji kamera koja bilježi mnogo bolje, bez obzira gdje se nalazili. Baš kao što je to Balašević davno otpjevao: „Neko to od gore vidi sve…“