Društvena solidarnost hrišćana?

Postoji fenomen, gotovo zakonitost, prisutna u različitim vremenima ljudske istorije. Velike hrišćanske zemlje su osnovali kolonije, sagradili moćne brodove sa kojima su odlazili na crni kontinent, da bi “nahvatali” dovoljan broj robova koji će radili na njihovim farmama.

Bijeli zemljoposjednici će pjevati pjesme o rođenju malog Isusa sa svojom njegovanom djecom. Katolici će govoriti o blaženoj majci, a protestanti će imati počasna mjesta za svoje Biblije. Prepričavaju se Isusove priče, ponavlja propovjed na Gori blagoslova, i uvijek iznova traži da se to primjeni u životu sa drugim ljudima, izuzev sa robovima. Koja crkva, koja značajna vjerska zajednica je digla svoj glas protiv? Koji kolektivitet, koji se okitio Isusovim imenom, je doveo u pitanje svoju poziciju u društvu pokrećući ove osjetljive teme? Rezultati hrišćanskog učenja su se vidjeli tek na rijetkim pojedincima, koji su zbog dubokog proživljavanja svoje vjere, činili djela koja su olakšavala patnje obespravljenima.

Tolstoj je zbog otpuštanja svojih kmetova, bio ne samo osporavan od svojih savremenika, nego se izložio realnom riziku. Njegov postupak je svakako predstavljao “loš primjer” koji bi i druge mogao navesti da tako čine ili očekuju. Ogromna većina je prihvatala zadanu realnost kao bogomdanu

Ovo se na žalost ne dešava u ateističkom društvu, možda bi tada bilo shvatljivo, nego u kontekstu u kome crkva ima ogroman ugled i uticaj. Hristove poruke se obično ne primjenjuju ako to znači manju zaradu, manji prilog u državnu ili crkvenu blagajnu. Kroz potpunu kontrolu nad drugim čovjekom, kroz bezobzirnu eksploataciju ljudskog bića, poslana je poruka koja je užasno negirala (deklarativno prihvaćeno) Hristovo učenje.

I nakon svega, mi se smatramo pozvani da u Hristovo ime sudimo sve one koji misle i li čine drugačije od javno proklamovanog morala naše hrišćanske civilizacije.

U vremenu zamaha industrijalizacije osjetiće se glad za sirovinama i energentima. Moćne zemlje će ponovo krenuti u tuđe dvorište. Sad istina ne hvataju ljude, ne dovode ih u kavezima, ne prodaju ih na pijacama određujući im tržišnu cijenu po godinama, fizičkoj spremnosti, po broju zuba u ustima.
Mnoge kolonije će izboriti svoju nezavisnost, ponosno će objesiti svoju zastavu, slaviti svoje praznike. Ipak stvoriće se novi modaliteti izrabljivanja i otimanja. Bivši kolnijalisti će doći kao trgovci, bankari, ponudiće svoju robu, tehnologiju ili jednostavno prodaće demokratiju, a za uzvrat će uzeti rude, šume, naftne i izvore pitke vode.

Kad poraste pritisak protiv vladavine stranaca, kad dođe do pobuna i revolucija, mali ljudi će pomisliti da je došlo vrijeme slobode i zakonitosti. Ustvari samo izgleda da je to tako, a nije.
Ako gospodarenje tuđom zemljom postane nedovoljno konforno najbolje je otići iz te zemlje. Uvijek postoji način da tamo vlada neko domaći, neko ko će imati smisla i interesa da “očuva i unapredi dostignuti stepen saradnje”.

Bog je na zemlji stvorio dovoljno SVEGA ZA SVE, nama je ostavio samo da to lijepo raspodjelimo.

Koliko smo kao hrišćanska civilizacija doprinjeli da na svijetu ima manje pohlepe, otimanja i nasilja? Imperijalizam se jednako dobro razvijao na područjima na kojima su dominirali katolici ili protestanti. Osuđujući katolike za surovu i neprosvjećenu sekularnu vlast u srednjem vijeku, protestantske zemlje su bezdušno i neljudski osvajale nove prostore i tuđe prirodne resurse.

Hrišćanstvo u svom organizovanom obliku nije promjenilo društvo, najčešće nije smoglo snage da osudi zlo, da se od njega distancira. Mi hrišćani nismo poslali dovoljno snažnu poruku da se nepravilnosti suprotne božijoj voli, da se kao crkva distanciramo od njega.
Kada je neka zajednica postavila pitanje “nepravednog dobitka”, ako je on ponuđen kao prilog za gradnu bogomolje?
Ekonomska, vladajuća elita, obično pragmatično pronađe interes u finansiranju izgradne sakralnih objekta. Dobra vlast se brine o različitim potrebama svojih podanika, a u te potrebe svakako spadaju i one religiozne. Ipak, u stvarnom životu, svaka ovozemaljska vlast se prvo brine o očuvanju svojih pozicija.
Oni koji pomažu neku crkvu, finansiraju izgradnju preljepih bogomolja, dobijaju počasna mjesta ispred oltara, a prosječni posmatraju i analiziraju ono što vidi.
Naravno da nije svejedno da li je posmatraju cjenjenu osobu iz domaćinske kuće, čiji su i djedovi davali i pomagali crkvu ili tajkuna za koga znaju da je ukradenim parama kupio njihovu fabriku, a njih ostavio bez posla i egzistancije. Frustracija zbog socijalne pozicije se višestruko pojačava kad ljudi, koji su oduvjek praktikovali svoju religiju, vide dojučerašnje ateiste kako sa sveštenikom učestvuju u crkvenom obredu lomljenja slavskog kolača. Može li taj zbunjen i potišten čovjek, onaj koji se bori da prehrani porodicu, doživjeti radost Liturgije, učestvovati u Svetoj misi, slušati i shvatiti Svetopisamsu poruku? Može li on gledajući demonstraciju surove vlasti i moći novca, uzdići svoj pogled i doživjeti onu višu, duhovnu, nebesku realnost?

Izvor: http://www.dolazak.com/2011/06/drustvena-solidarnost-hriscana/