15 – Zašto ja volim ljutitog Boga

Sjećanja na to još uvijek bole. Ptice smrti bijelih krila sudarile su se sa staklenim tornjem eksplodirajući vatrenim cvijetom. Pepeo poput kiše padao je sa neba, a onda tijela – koja je pratila miješavina željeza, stakla i betona, dok je toranj kao zaklan posrtao prema zemlji. Najzad, samo praznina je ostala – prostor na horizontu, čist prostor, odjeća bez onoga koji ga nosi. U šoku pitali smo: „Zašto“? Začudo, neki američki hrišćani su govorili da je uzrok, jednako kao i muslimani sa bliskog istoka, kazna gnjevnog Boga! Takvo mišljenje o Bogu nije skorijeg datuma. Bilo da je u pitanju Kvecalkoatl Asteka, Kajl naroda Tag ili hananski Moloh, gnjevi bogovi žedni krvi bili su pravila a ne iznimka kroz cijelu istoriju. Drevni narodi su stalno se trudili da ublaže gnjev svojih bogova. Možda upravo zbog ovoga, postalo je jako moderno kriviti vjeru u Boga za svo nasilje citirajući rečenicu: „Svi ratovi su vođeni u ime religije“. Strašna samoubistva/ubistva iz Džonstauna u Gajani iz 1978. godine i stalna prijetnja i nasilje u ime Alaha svjedoče da ove ideje i danas žive. Mnogi reaguju na ovo odbacujući postojanje Boga. Drugi tvrde da vjeruju u ljubaznog Boga koji se nikada ne gnjevi. U prvi mah, ovi koncepti mogu se činiti obećavajućim, ali u svojoj konačnici oni plaše jednako kao i ideja o božanstvu žednom krvi, čije su mjesto načinjeni da zauzmu. Ateizam. Bez obzira koliki broj tijela pripisali izopačenoj religiji, dvadeseti vijek dokazuje smrtnost koja je može da se mjeri ni sa čim a koja je uzrokovana od strane ateističkih pogleda na svijet. Velike ateističke ideologije, fašizam i komunizam, sistematski su istrijebile više ljudskih bića u kratkom vremenu, nego svi oni koji su pobijeni u ime religije u prethodnom milenijumu. Tokom ovih deset smrtnih godina, milioni ljudi su umrli. Staljin je ciljno izgladnjivao i do smrti izradio 30 miliona svog sopstvenog naroda, prije rata sa njemačkim fašistima koji su tom broju dodali još 20 miliona sovjetskog naroda, bez da spominjemo milione ostalih naroda. Svuda gdje je vladao bezbožni sistem ljudi, žene i djeca svih uzrasta su umirali u stadima. Zla rađena u ime Božje kao da se smanjuju pred okrutnostima činjenim u ime bezboštva. Čak i u svom najgorem izdanju španska inkvizicija nije se približila niti krajnjom okrutnošći niti brojem užasu holokausta, čišćenju u Staljinovoj Rusiji ili ubistvenim poljima u Kambodži – da spomenemo samo tri čišćenja izvedena od strane ateističkih sistema! Dvadeseti vijek pokazuje da je strastvena, sistematska mašina za ubijanje poput nacističkih kampova smrti ili sovjetskog gulag, su mnogo gori od gnjevnog Boga. Lažni Bog bar nudi lažnu nadu, nadu koja ne samo pomaže vjerniku, nego takođe i ograničava. Postoje stvari koje morate izbjegavati da biste dostigli spasenje. Ukoliko nema Boga to znači da nema nade i da nema ograničenja – smrtonosna kombinacija. „Bog bez zuba“. Izbjegavajući grabljive drevne bogove i nalazeći da je odsustvo Boga nepodnošljivo, mnogi nalaze sklonište u jednoj vrsti „bezubog“ Boga. C. S. Luis je jednom opisao ovakvo poimanje boga u prilici starog gospodina koji „voli da posmatra mlade ljudi koji se dobro provode“. Ovaj bog koji popušta voli da dijeli blagoslove, ali nikada ne ispravlja ili ukorava svoju djecu. Iznad svega, on se nikada ne ljuti na njih bez obzira kakvo je njihovo ponašanje. Iako se ovakva vrsta boga može svidjeti, ona ne prolazi test. Onoliko dugo koliko se stvari kreću dobro po nas, mi volimo Boga koji zahtijeva malo, namiguje na naše „male“ neopreznosti, koji nikada ne ukorava nikoga i generalno ostaje po strani. Ali kada nevolje pogode zemlju, odnoseći hiljade života, kada zao čovjek nanosi bol i ugrožava nevine, kada djeca umiru od gladi i pate od strašnih bolesti, ovaj pasivni popustljivi bog sa svojim nezanimljivim osmjehom kao da nam se ruga. Duša koja viče i traži pravdu ne želi neutralan odgovor. Niti mi želimo da čujemo otrcane fraze o ljubavi. Ne, ne. Mi želimo djelovanje protiv naših krivaca, mi želimo da naš bezubi bog dobije očnjake. Mi ne želimo indiferentnog boga ili blesavo ljubaznog boga. Kada vidimo da nevini pate zbog zla, mi se osjećamo uvrijeđeni. Ne možemo biti utješeni bogom koji brine manje od nas. Razlog zašto se plašimo i odbacujemo ljutitog Boga jeste što Ga poznajemo tako slabo a sami sebe tako dobro. Mi znamo da, pokrenuti gnjevom, mi se svetimo. Mi vidimo kakvo zlo nanosi naš gnjev i znamo da je to samo slabo poređenje sa uništavajućim potencijalom kojeg ima svemoćno, ljutito božanstvo. Takođe, mi znamo da mi sami ponekad činimo zlo i plašimo se sile ljutitog Boga ukoliko se okrene protiv nas. Tu se nalazi naša pogreška. Bogovi grka i rimljana, osim što su imali natprirodnu snagu, su bili poput nas. Veoma je lako da mislimo da će ljutiti bog djelovati poput nas. Ali Biblija slika Boga čiji putevi su beskonačno viši i drugačiji od naših. Kada se gnjevimo i ljutimo, mi želimo da još veću kaznu i bol nanesemo onome koji nas je razljutio. Ali Biblija govori o Bogu koji, kada se razljuti zbog posledice grijeha, pokušava da dopre milostivo i da eliminiše zlo i prekine patnju. Naš gnjev traži da učini kraj zlu tako što će uništiti onog koji čini zlo. Ali Bog Biblije je postao jedan od nas, da iskorijeni zla djela tako što će izbaviti onoga koji čini zlo djelo. O da, ja volim svog ljutitog Boga – jer je njegova ljubav prema meni ta koja ga čini ljutitim na zlo koje nanosi bol i smrt. Ne nudite mi svoje mehaničke, bezosjećajne bogove, svemoćne automate bez strasti i ljubavi. Dalje sa svojim bezubim imbecilnim bogovima čiji mlaki osmjeh oaje njegovu ravnodušnu ljubav. Zaboravite na drevne od ljudi nacrtane bogove žedne krvi. Dajte mi Boga kakvog vidim u Bibliji, Boga beskonačne ljubavi, pokrenutog beskonačnim gnjevom prema zlu – Boga poptunog, istinski emotivnog. Biblija opisuje Boga koji ima strastvene osjećaje; strogog i ljutitog ali nedotaknutog zlobom, prepunog radosti ali bez zavisti, oslobođenog tužnjikavog samosažaljenja i ispunjenog sažaljenjem koje liječi čiju reputaciju ne ugrožava spuštanje na nivo manjih od sebe. Kada pogledam božansku ljubav ja znam šta znači biti živ u potpunosti. Možda ćete i vi vidjeti biblijski opis Božje ljubavi kao poziv da se živi potpunijim životom. Da, Biblija tako opisuje Božji gnjev: Zato ću zatresti nebo, i zemlja će se pokrenuti sa svog mesta od jarosti Gospoda nad vojskama i u dan kad se raspali gnev Njegov. Ali ona isto tako opisuje da Bog osjeća očinsku žalost za tvrdoglavim djetetom: Kako da te dam, Jefreme? Da te predam, Izrailju? Ustreptalo je srce moje u meni, uskolebala se utroba moja od žalosti. Radovaće ti se veoma, umiriće se u ljubavi svojoj, veseliće se tebe radi pevajući. Biblija kaže da Bog želi da živimo punim životom. Pozivam vas da mi se pridružite na oživljavajućem putovanju. Pijte do kraja iz izvora Božje ljubavi, izvora života, i iskusite život u punini. I pored svega ovoga, vi još uvijek imate neka pitanja za Boga koji spaljuje ljude u paklu vječno. Pa i ja ih imam.

1 comment