Naša dragocjena paganska prošlost

Bez obzira da li ljudski život posmatramo sa evolucionističke tačke gledišta ili ste bliži mom uvjerenju da je istorija ljudskog početka i roda opisana u knjizi koju nazivamo Sveto pismo, svaki narod je u određenom periodu svoje istorije bio paganski. Ovaj prisvojni pridjev koristim u kontekstu označavanja svih onih i svega onoga vezanih/nog za politeističke religije prepune magijsko-simboličkih rituala bez jasno određenog učenja, vjerovanja ili dogme. Dominacijom monoteističkih religija (judaizam, hrišćanstvo, islam) veliki dio svijeta počinje da posmatra svijet iz druge perspektive, iako se mnogi teško i nevoljno odriču svoje paganske zaostavštine, čime često nastaju veliki otkloni od prvobitne, početne ideje ili se pravi vjerska sinergija suprotnih pogleda.

Jedna od takvih pojava su i đolomari. Vjerujem da je mali broj vas ikada do sada čuo za ovu riječ, osim ako se početkom godine niste slučajno zatekli u nekoliko rijetkih makedonskih sela koji su zadržali ovaj događaj. U pitanju je poseban način dočekivanja 14. januara, u pravoslavnom kalendaru označenom kao dan posvećen Vasiliju velikom, zbog čega se ovaj festival naziva i Vasilica. Ako biste proveli sat-dva na sredini sela gdje se sve ovo događa vidjeli biste sledeće:

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=M9gC0t-EPCs&w=560&h=315]

Dvadesetak prerušenih osoba ogaravljenih lica obučenih u čudne i strašne kostime okićene velikim zvonima i praporcima koji igraju uz zvuke i buku koju prave skakanjem. Većina je jednako obučena, u crno, iako se izdvajaju još tri ženske (iako učestvuju samo muškarci) osobe: dvije mlađe obučene u bijelo (nevjeste) i jedna kao stara osoba. U pitanju su slike stare i nove godine. Sama razlika u boji odjeće ukazuje na sukob koji se odvija među njima. Za vrijeme trajanje ovog događaja u blizini stalno gori vatra zapaljena protekle večeri, kada se “ispraćala” stara godina uz rakiju i vino. Igrom i skakanjem u kolu se tjeraju loše stvari i zli duhovi, dok se usred kola simulira polni akt prvo sa babom, a onda i sa nevjestama. Kao i u svim drugim paganskim mitovima, ovo nosi ideju plodnosti. Naknadno se u krug ubacuju i posmatrači, koje udaraju štapovima a izlaz dobijaju jedino uz plaćanje. Pred sam kraj se dovodi magare sa djetetom i posjećuje svaka kuća radi sakupljanja hrane i poklona, poput koledara. Djeca imaju važnu ulogu jer su oni ti koji će održati ovu tradiciju i nastaviti je dalje upražnjavati. Iako postoji vođa, cijeli ritual je prilično haotičan i nepredvidiv.

Fokus na čovjeku i njegovom obavljanju obreda jeste osnovna razlika između svetopisamske poruke i (skoro svih) paganskih ideja i mitova. Ukoliko čovjek zaboravi ili zapostavi određeni ritual u kome su svi njegovi preci revno učestvovali, njegova sreća i budućnost biva dovedena u pitanje. Sa druge strane, jevanđelje stavlja glavni akcenat na djelo koje je Hristos, utjelovljeni Bog, obavio u korist čovjeka: život, smrt i vaskrsenje. Čovjekova odgovornost je u primanju a ne iniciranju spasonosnog čina. Time je ovo Hristovo djelo skroz suprotno svemu što je do tada čovjek pokušavao da uradi za bolju budućnost (plodnu novu kalendarsku godinu) i vječnost (spasenje). Tek kada čovjek shvati ovu činjenicu biva potaknut na pozitivno djelovanje u korist svoje okoline, nikad ne zaboravljajući da ništa od toga ne doprinosi njegovom spasenju. Dakle, djelujemo pozitivno “zato što smo spaseni” a ne “da bi bili spaseni.” Činjenica da djela ne pomažu spasenju čovjeka, a da je čovjek pozvan na određeni oblik življenja i ponašanja, ostavlja prostor da primamljivi aspekt paganstva vaskrsne i u samom hrišćanstvu. Tada život bude tumačen u kontekstu takvih obreda i rituala koji onda zamijene stvarnost dara spasenja i mi počinjemo da ga otplaćujemo našim sitnim djelima dobrote ili obredima.