Nedjelja vaskrsenja

Prije dvije hiljade godina, Isus iz Nazareta je ušao u ljudski rod kroz mali jevrejski narod. Poticao je iz siromašne porodice, koja je pripadala malom plemenu, živio u jednoj od najmanjih zemalja svijeta. Njegov životni vijek je trajao samo 33 godine, od kojih najviše 3,5 godine obuhvataju njegovu javnu službu. Pa ipak, nijedna druga osoba nije izvršila tako veliki uticaj na naš svijet. Datumi na našim novinama i u našim udžbenicima svjedoče o tome da je Isusov život jedan od najvećih života ikada proživljenih, ako ne i najuticajniji. Ali nije samo život Isusa ono što je učinilo da On bude tako važna ličnost za nas ljude nego još više Njegova smrt.

Njegovi učenici su nakon Njegove smrti ponavljali Njegovi riječi i tvrdili da smrt ovog jednog čovjeka, učitelja iz Galileje može donijeti vječni život svakom ko u to vjeruje. Vijekovima su ljudi raspravljali o ovome, a te rasprave traju i dan danas. Jer, ako je ovo tačno, onda je to od suštinske važnosti za našu egzistenciju, za naš život. O tome piše i jevanđelista Luka u svom jevanđelju (24:1-12). Nakon što je subotni dan prošao, žene (a ne muškarci!) su došle na grob da bi dovršile proces pripremanja tijela za pogreb. Ali na njihovo veliko čuđenje tijela nije bilo! Nakon prvog čuda, uslijedilo je drugo: dva čovjeka u sjajnim haljinama daju čudne izjave – “Zašto tražite živoga među mrtvima: nije ovdje jer ustade!”

Žene se odmah otrčale do Isusovih učenika i prenijele im ono što su vidjele i doživjele. „I njima se učiniše njihove riječi kao laž i ne vjerovaše im“ (24:11) Ove riječi su jako važne za nas, današnje čitaoce ovog izvještaja. Jer ako je izvještaj o Hristovom vaskrsenju djelovao kao laž Hristovim učenicima, onima koji su hodali sa Njim i za Njim tri i po godine, zar je uopšte čudno da današnji izvarani skeptični čovjek, uplašen od svake moguće prevare, zar je onda čudno da i mi danas reagujemo jednako, sumnjajući i ne vjerujući? Kakve i kolike su naše šanse da povjerujemo u ovaj događaj? Evo nekoliko činjenica u prilog ovom događaju:

1. Ako je izvještaj o Hristovoj smrti zaista bila laž, koju su pronijele prvo žene, pa onda i Hristovi učenici, čudno je da su oni koji su prvi posumnjali u vaskrsenje bili kasnije spremni umrijeti za ovu laž. Jer istorija potvrđuje da je

Petar – razapet

Andrija – razapet

Matej – ubijen mačem

Jovan – jedini umro prirodnom smrću nakon što je preživio vrelo ulje i izgnanstvo na Patmos

Jakov Alfejev – razapet

Filip – razapet

Tadija – ubijen strijelom

Jakov, Isusov brat – kamenovan

Toma – ubije kopljem

Vartolomej – razapet

Jakov Zavedejev – ubijen mačem.

2. Petar je bio onaj koji se odrekao Isusa, u trenutku Isusovog hvatanja i saslušanja, baš kao što je Isus i prorekao. Ali nakon Hristovog vaskrsenja, nalazimo Petra u Jerusalimu da propovijeda o vaskrsenju uprkos smrtnoj opasnosti kojoj je izložen.

3. Jednak izvještaj svih koji su govorili i pisali o ovom događaju je malo vjerovatan ukoliko je sve izmišljotina. Postoji malo izgleda za bilo koju veću grupu ljudi da se slože oko većine činjenica, dok u izvještajima nalazimo jednakosti u vezi vaskrsenja Isusa. Kada bi se radilo o prevarantima, teško je objasniti zašto nijedan od njih nije podlegao pritisku i promijenio svoju priču.

4. Savle postaje Pavle: ovo je poznat događaj (Djela 9. poglavlje). Čovjek koji je progonio one koji su propovijedali o Isusu u jednom trenutku postaje propovjednik ove iste poruke. Mnogi su u ovoj radikalnoj promjeni fariseja Savla u apostola Pavla otkrili najubjedljiviji dokaz istine i snage vjere u koju se preobratio, kao i pravu vrijednost koju ima Hristos. A mnogi su (sličnu) promjenu doživjeli u vlastitom iskustvu.

5. Rimski stražari su bili postavljeni pored groba nakon Hristove smrti. Strah od kazne je uticao na njihovo besprijekorno izvršavanje dužnost, naročito u noćnim satima. Svako ko bi pokušao da priđe grobu morao bi se susresti sa vojskom najmoćnije armije tadašnjeg svijeta. Jednostavan izgovor da su učenici došli i uzeli tijelo, bio bi nešto najneozbiljnije što bi vojnik pomislio da prenese svojim starješinama.

6. Prazna grobnica je nešto što se ne može lako objasniti. Danas se ide na grob popularnim vođama, osnivačima religija i filozofskih pravaca… ali Isusov grob je prazan. Jedno od rješenja koje je ponuđeno jeste pogrešna grobnica. U svojoj tuzi i razočarenju, učeniic su otišli na pogrešan grob. Ako bi ovo bilo tačno, protivnici hrišćanstva su mogli u svakom trenutku odvesti na pravi grob ili pokazati Hristovo tijelo.

Ovo su samo neki od argumenata koji potvrđuje vjeru onih koji to žele. Naravno, i dalje postoji mogućnost za sumnju jer je Bog ostavio prostor da čovjek može da se opredijeli i da pokaže svoju slobodnu volju. Dodatno pitanje koje treba odgovoriti u ovom kontekstu jeste gdje je Isus bio dok je bio mrtav? Kuda idu ljudi poslije smrti?

Ovo pitanje se često postavlja i čujemo različite odgovore. Najpopularnije vjerovanje je u besmrtnost duše: u trenutku smrti duša izlazi iz tijela i odlazi na nebo, u pakao ili raj. Biblija ipak pruža drugačiju sliku. Ona nigdje ne spominje da čovjek ima neki poseban aspekt koji nazivamo duša. „A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga i posta čovjek duša živa“ (1. knjiga Mojsijeva 2:7). Po biblijskom učenju, čovjek jeste duša. Baš kao što u našem jeziku postoji običaj da se kaže: „Bilo je prisutno 15 duša,“ misleći na ljude. Besmrtnost duše je uvoz iz grčke filozofije i strano je biblijskom učenju.

Jednoga dana, niko ne zna kada, svako od nas će završiti svoj život. Jevanđelje poziva da prihvatimo Hrista kao svog Spasitelja, da povjerujemo da je Njegov način življenja uzor za nas da bi i Njegov način smrti i vaskrsenja mogao isto tako da se primijeni na nama. Poruke i događaji oko nas često idu protiv ovog poziva i to je borba da održimo pravac u životu. Kroz čitanje Biblije, zajedničke razgovore i molitvu moguće je održati ovu nadu i ovu misao do onog trenutka koji će stići svakog od nas.

Pregleda: 3.591

1 maj 2016 yelimir Besjede, Sveto pismo bog, duhovna misao, duhovnost, isus, religija, vaskrs

Komentariši Poništi odgovor