Mesec obukao čizmice žute, oblaci obukli plave kapute pa cele noći nebom jezde. Dole u šumi, jedno meče zamišljeno, već treće veče, gleda u zvezde. Meče se ljuti već treći dan što ga teraju u zimski san i zamišljeno stalno…
Svašta umem. Stvarno umem. Samo – sebe ne razumem. Ja čuvao, ljudi, ovce tamo negde na kraj sveta, mojoj deci kajmak smeta, luk im smeta… Sve im smeta. Ja do škole pešačio i po kiši i po snegu, moje kćeri…
I kad sunce toplo greje, I kad stegne studen zime, Duša moja Bogu kliče: Oh, ne ostavi me! —
Poslije smrti jedne starice na gerijatrijskom odjeljenju male bolnice kraj Dandija u Škotskoj, sestre koje su raspremale njenu sobu našle su među njenim bezvrijednim stvarima jednu pjesmu koju je ona napisala. Kvalitet i sadržaj poeme su impresionirali sve zaposlene, tako…
— Jedanput se živi, I mora se mreti, Svaki trenut može Život nam oteti.
— Pošlji, Gospode, Utjehe u mraku, U ovoj noći Što se život zove. Daruj mi duhu Svijetlu volju jaku, Da uvijek stupam Na podvige nove.