Priča o Bukus Gaonu

Andrić. Dovoljno je samo reći ovo prezime. Čovjek kojem je Bog dao izvanrednu sposobnost, koju je on još dodatno razvio, u opisivanju ljudskog življenja i svega povezanog sa njime. Jedna od meni posebno dragih priča umetnutih u veliku priču o višegradskom mostu jeste ona o mladom jevrejskom kockaru čudnog imena koja govori, pored ostalog, o odnosu ljudi prema novcu, bogaćenju i lakoj zaradi.

„Bila je subota. Kao uvijek subotom, na kapiji su se iskupljali višegradski Jevreji, trgovci, sa muškom djecom. Dokoni i svečani, u atlasli čakširama i čohali džemadanima, sa zagasitocrvenim, plitkim fesovima na glavi, oni su strogo svetkovali dan Gospodnji šetajući pored rijeke kao da nekog traže u njoj. Ali najviše su sjedili na kapiji, vodili glasne i žive razgovore na španskom jeziku, izgovarajući samo psovke srpski.

Među prvima je toga jutra stigao na kapiju Bukus Gaon, najstariji sin pobožnog, čestitog i siromašnog berberina Avrama Gaona. Bilo mu je šesnaest godina a još nije bio našao stalan posao ni određeno zvanje. Mladić je, mimo sve Gaone, imao neki lud vjetar u glavi, koji mu nikako nije dao da se urazumi i smiri na jednom zanatu i koji ga je gonio da svuda i u svemu traži nešto više i ljepše za sebe. Kad je htio da sjedne, pogledao je da li je čisto kameno sjedište. Tako je u sastavku između dvije ploče ugledao tanku prugu žuta sjaja. To je bio bljesak zlata, tako drag ljudskim očima. Pogledao je bolje. Nije moglo biti sumnje: tu je zapao odnekud dukat. Mladić se okrenu oko sebe, gledajući da li ga ko ne posmatra i tražeći nešto čime bi mogao iščačkati dukat, koji mu se osmjehivao iz kamenog šipila. Ali odmah se sjeti da je subota i da bi bilo zazor i grjehota ma kakav posao raditi. Uzbuđen i zbunjen, sjeo je na to mesto i nije se dizao sa njega sve do podne. A kad je bilo vrijeme ručku i kad su se svi Jevreji, stari i mladi, razišli kućama, on je našao deblju ječmenu slamku i zaboravljajući grijeh i praznik oprezno izgurao dukat između ploča. Bila je zdrava madžarija, tanka i gotovo bez težine kao sitan, suv list. Zadocnio je na ručak. I kad je sjeo za oskudnu sofru za kojom je bilo njih trinaestero (jedanaestero djece i otac i majka), nije ni slušao kako ga otac grdi i naziva dangubom i neradnikom koji ni na gotov ručak ne može na vrijeme da stigne. U ušima mu je šumilo i pred očima blještalo. Pred njim su se otvarali dani neslućene raskoši o kojoj je uvijek maštao. Činilo mu se da u džepu nosi sunce.

Sa tim dukatom Bukus je bez mnogo razmišljanja otišao sutra u Ustamujića han, uvukao se u onaj sobičak gde se gotovo u svako doba dana i noći okreće karta. O tome je uvijek snivao, ali nikad nije imao toliko novca da bi smeo da uđe i okuša sreću. Sad je mogao da ostvari taj san.

Tu je proveo nekoliko bolnih i uzbudljivih sati. Najprije su ga svi dočekali sa prezirom i nepovjerenjem. Kad su vidjeli da mijenja madžariju, pomislili su odmah da je pokrao nekoga, ali su pristali da prime i njegov ulog. (Jer, kad bi igrači ispitivali porijeklo svačijeg novca, ne bi se igra mogla nikad ni sastaviti.) Ali tada je nastala za početnika nova muka. Kad bi dobivao, udarala mu je krv u glavu i pogled mu se maglio od znoja i vreline. A kad bi naišao veći gubitak, činilo mu se da mu dah staje i srce zamire. Ali poslije svih tih muka od kojih je svaka izgledala kao bezizlazna, te večeri je ipak izišao iz hana sa četiri dukata u džepu. Pa iako je, od uzbuđenja, bio sav slomljen i u groznici, kao da su ga vatrenim prućem šibali, išao je uspravno i gordo. Pred užarenim pogledom otvarali su mu se daleki i sjajni vidici koji su zasjenjivali njegovu porodičnu bijedu i brisali cijelu ovu kasabu iz temelja. Išao je kao opijen, svečanim korakom. Prvi put u životu osjećao je ne samo bljesak i zvuk nego i težinu zlata.

Još te iste jeseni Bukus je, iako mlad i zelen, postao skitnica i kockar od zanata i napustio roditeljsku kuću. Stari Gaon je kopnio od sramote i žalosti za prvencem sinom, a sva jevrejska opština je osjećala tu nesreću kao svoju. Posle je napustio kasabu i otišao u svijet za svojom zlom kockarskom sudbinom. I nikad se više, evo ima četrnaest godina, nije čulo o njemu. To je od njega učinio, kaže se, »đavolji dukat« koji je našao na kapiji i iščačkao ga u subotnji dan.“

U vrijeme kada su kladionice omiljenije mjesto okupljanja mladih od bilo kojeg drugog, ova priča ponovo postavlja suštinska egzistencijalna pitanja o našem odnosu prema platežnom sredstvu i posjedovanju istog. Upravo je „posjedovanje“ glavni termin oko kojeg se okreće točak naše sudbine: posjedujemo li mi novac ili novac posjeduje nas? Gradeći dijelom i na biblijskom pogledu na materijalno, koji novac (i bogatstvo) ne osuđuje i ne odbacuje, nego traži da ga postavi u pravilan odnos prema pojedincu, Andrić ističe kako strast nošenja ovog „sunca u džepu“ može veoma lako da ovlada i prevlada, svakom drugom strašću i svakom drugom emocijom, pa i cijelom ličnošću.

Sveti apostol Pavle u jednoj od svojih poslanica ističe kako je „srebroljublje (ljubav prema novcu) korijen svih zala“ te je kao takav usko povezan sa održanjem i gubljenjem vjere u ono što je dalje od vizuelnog, materijalnog i opipljivog (1. Poslanicu Timotiju ap. Pavla 6:10). Dok koristimo i upotrebljavamo novac, kao i sve ono što se njime postiže i kupuje, ne zaboravimo da osim što mi činimo nešto sa novcem, u isto vrijeme, često i neprimjetno, novac čini nešto sa nama. No postoji mogućnost ličnog testiranja i na ovom području, koje je potpuno „besplatno.“ U licima jadnih i bijednih, gladnih i žednih, napaćenih i siromašnih, Tvorac i Darodavac svih darova, pa i materijalnih, dao nam je lakmus papir za provjeru trenutnog stanja našeg srca i odnosa prema novčanicama.