Zar nismo voljeli čovečanstvo kad smo tako smireno priznali njegovu nemoć, kad smo sa ljubavlju olakšali njegov teret, i kad smo dozvolili njegovoj nemoćnoj prirodi čak i da griješi, samo s našim odobrenjem? I što si sad došao da nam smetaš? I što ćuteći i tako prodorno gledaš u mene krotkim očima svojim? Razljuti se, ja neću tvoje ljubavi zato što ni ja tebe ne volim! I šta imam da krijem od tebe? Zar ne znam s kim govorim? Ono što imam da ti kažem sve ti je već poznato, to čitam u tvojim očima. I zar ću ja sakriti od tebe tajnu našu? Možda ti baš hoćeš da je čuješ iz mojih usta? Onda čuj: mi nismo s tobom, nego s njim, to je naša tajna! Mi već odavno nismo s tobom, nego s njim, već osam vijekova. Ravno prije osam vijekova uzeli smo mi od njega ono što si ti s negodovanjem odbacio, onaj poslednji dar koji ti je on nudio pokazavši ti sva carstva zemaljska: mi smo uzeli od njega Rim i mač cezarov, i proglasili same sebe za careve zemaljske, za careve jedine, premda nam dosad još nije pošlo za rukom da dovedemo svoje djelo do potpunog završetka.

Dostojevski, Veliki inkvizitor

Što si došao da nam smetaš?