Dvadeset i dvije godine, kroz svadbe i sahrane, pokušavam da živim poziv “Radujte se s radosnima, i plačite s plačnima.” Kao što pretpostavljate, rastanaka je više nego okupljanja, po bilo kom osnovu. Onima koji gube svoje mile i drage znači prisustvo poznanika u teškom trenutku i zato odlazim kad god mogu. Samo okupljanje u dvorištu pokojnika prenosi tugu koja je duboka, stvarna i prelazna. A onda, ono kreiranje povorke svih prisutnih se uvijek odvija uz poneku glasnu suzu koja je obilježje odlaska od kuće na duže vrijeme.
Mi živi krećemo na poslednje ovozemaljsko putovanje pokojnice. To podrazumijeva dugi hod do groblja kroz selo. Kuće, stare, mnoge napuštene; ispred onih koje to nisu izašli ljudi. Žene ćute i pobožno spuštaju glave, bacajući poneki pogled na prolaznike; starci gužvaju svoje kape u šakama ogrubjelim od zemlje i gledaju u nebo. Stičem osjećaj kao da mene ispraćaju s ovog svijeta. Djeca se igraju u dvorištu, iza zatvorenih ograda još uvijek ne znajući strah koji smrt donosi. Zavidim im na tom blaženom neznanju.
Na nagovor supruge ponio sam vijenac. Iglice vještačkih četinara bodu moje prste gdje god da uhvatim. Podsjećaju da se, iako postojim, trenutno suočavam sa bolom nestajanja. Iza mene škripe točkovi kolica koje nose sanduk praćen najbližom familijom. Prelazimo prugu, a jako sunce širi miris gvožđa sa šina. Bilo bi lijepo njima putovati sada, što dalje odavde ali … Ispred nas se vidi groblje, naš današnji cilj i konačno odredište. Pred grobljem, jedna djevojčica ispred mene pada u nesvijest: dotrčavaju starice i polivaju je vodom. Mi nastavljamo dalje jer otvoreni grob čeka da proguta tijelo koje smo mu danas donijeli. Valjda će se zadovoljiti, bar za neko vrijeme: dali smo mu najbolje što smo imali. Ona je mlada osoba iza koje ostaju sitna djeca i uplakani muž. Njegove misli izriče na glas, pred svima, sa namjerom doveden i plaćen kafanski svirač koji uz harmoniku pjeva:
“Nema te više
ali ja te ne dam
čuvam te u srcu
tu je tvoje mesto
Nema te više
a stalno te gledam
i sa tvojom slikom
razgovaram često.”
Sat na ruci mi šalje signale bržeg otkucaja moga srca što dokazuje da nisam navikao na oproštaju uz ovaj instrument. Gledam lica oko sebe. Usne mnogih prisutnih se nečujno miču uz poznati refren. Kao da pjevaju svoju priču: njihove dnevne i druge sobe su prepune slika onih koje su već ispratili na ovo ili neko slično mjesto. Kada je muzika utihnula čuje se tiši ali svečani glas propovjednika. Govori kako je Dostojevski, pred samu smrt, tražio da mu donesu Sveto pismo koje je godinama čuvao još od sibirskog zatočeništva. Njegova supruga Ana mu je čitala ove tekstove, ali je on tražio posebno mjesto. Govorio joj je:
“Čitaj mi o Lazaru!”
Slušajući poznate stihove iz jedanaestog poglavlja jevanđelja po Jovanu, moje misli odlutaše. Pored jednog od nadgrobnih spomenika primjećujem svog profesora. Sjedi odsutan, kao na klupi u Tašmajdanskom parku. Prilazim mu i pitam ga za zdravlje. Doktor filozofije, život i smrt je uvijek doživljavao kroz apstraktne pojmove i rečenice. Ali danas je prilično konkretan: “Ja sam trebao da umrem, a ne ona. Imam dva raka u svom tijelu …” Kaže to hladnim glasom kao da mi govori o razlici između Platona i Aristotela. U stvari, imam utisak da bi o toj temi bio mnogo strastveniji. Ja ga slušam, ali mi u glavi odzvanja pjesma Dobrivoja Topalovića i zathjev Fjodora Mihailoviča. Skoro da na glas govorim, iako ne znam kome:
“Čitaj mi o Lazaru, meni i mom profesoru filozofije.”
