DUHOVNA MISAO

©️ Želimir Stanić

“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)

Prenosim

Vukov prevod Novog zavjeta

Vuk Stefanović Karadžić se rodio 6. ili 7. novembra 1787. godine u Tršiću, a umro je januara ili februara 1864. godine u Beču. Bio je član deset međunarodnih učenih društava i akademija nauka, počasni doktor nauka, počasni građanin Zagreba i Poreča, počasni član više univerziteta i instituta, i nosilac tri ruska, dva austrijska, jednog pruskog i jednog crnogo­rskog ordena, kao i drugih priznanja. O Vukovom radu, životu i prevodu Novoga zavjeta mnogo je pisano. Sam prevod usko je povezan sa Vukovom jezičkom reformom, tako da je Vuk poslije prevođenja Novoga zavjeta imao više od jednog neprijatelja: osim što su mu se suprotstav­ljali pobornici staroga pravopisa, prevod nije bio po volji ni dostojnicima Srp­­ske crkve ni države. Tadašnja cen­zura ni­je dopuštala štampanje bez prethodne saglasnosti crk­ve­nih starješina, i mada je Vuk imao saglasnost jednog epi­skopa, to ipak nije bilo dovolj­no. Zato je prevod čekao na izdavanje punih 27 godina, a u međuvremenu je doživio nekoliko recenzija od strane samoga Vuka. Na nagovor Jerneja Kopitara (poznatog i kao Vartolomej), sa kojim se upoznao u Beču 1815. godine, i po savetu Lukijana Mušickog, koji je smatrao da će narod i Srpska crkva prihvatiti samo prevod koji podržava Rusko biblijsko društvo, a ne englesko, ili neko drugo zapadno, Vuk stupa u kontakt sa Ruskim biblijskim društvom, putuje u Petrograd, i 1818. godine sklapa sa njim ugovor o prevođenju Novoga zavjeta na srpski jezik. Posle samo šest mjeseci rada, Vuk je predao rukopis. Prevod je načinjen uglavnom sa tzv. slovenskog prevoda, koji je bio potvrđen od crkvenog Sinoda, uz obimne i važne konsultacije sa njema­č­kim Luterovim prevodom i ruskim. Vuk u predgovoru kaže da je, ponekad, konsultovao i deset različitih prevoda na evropske jezike. U prevođenju su mu pomagali Kopitar, i kasnije Franc Miklošić, naročito savjetima oko težih mjesta. Ipak, Rusko društvo rukopis vraća 1823. godine, nezadovoljno jezikom Vukovog prevoda, a poslije negativne recenzije komisije u kojoj su se nalazili mitropolit Leo­ntije Lambro­vić, tada bivši srpski mitropolit, arhimandrit Filipović i Atanasije Stojko­vić. Komisija je pre­­vod počela da ispravlja po starom pravopisu, i onda zaključila da je to uzaludan posao, pa je predložila svoj pre­vod. Poslije odbijanja Ruskog društva da mu štampa prevod, Vuk 1824. godine objavljuje Oglede Svetog pisma na srpskom jeziku na dvadeset pet stranica, jer je želio da javnost vidi njegov rad, kao i da Britanskom društvu učini ponudu za štampanje njegovog prevoda. Ogledi su štampani u Lajpcigu u 1000 primeraka, a sadržavali su odlomke iz Novoga zavjeta. Međutim, sve je bilo uzalud. U Srbiji ni vlast (knez Miloš), ni crkva, kao ni u Austriji Srpska crkva, nisu htjeli da daju preporuku za štampanje. Sa druge strane, Biblijsko društvo bez preporuke nije željelo da štampa, jer je austrijska cenzura izričito zahtijevala preporuku srpskih crkvenih vlasti. Zato 1831. godine Vuk izlazi sa novim predlogom: da se njegov prevod štampa za “Srbe Turskoga zakona (za Bošnjake)” kojih je u Bosni tada bilo više od milion ljudi. Međutim, sve ovo vrijeme Britansko biblijsko društvo je štampalo Stojko­vićev prevod (za koji isto tako nije imalo odobrenje), pa bi objavljivanje Vukovog prevoda bilo štetno po ovaj drugi. Vuk se 1832. godine obraća Ber­li­­nskom (pru­skom) biblijskom društvu sa istim zahtjevom, ali ono zahtjev vra­ća londonskoj centrali. Godine 1833. Vuk se obraća NJe­gošu, sa kojim je tada bio u veo­ma dobrim odno­sima. NJegoš mu izdaje pismenu preporu­ku čija je težina bila u tome što je NJegoš već bio novoposvećeni epi­skop crnogorski i brdski. Prema crkvenom istoričaru Radoslavu Grujiću “vladika Petar I nosio se takođe mišlju da narod svoj prosvijeti u hrišćanskom duhu, te je 1826. izrazio želju da se Sveto pismo Novoga zavjeta prevede na srpski i u narod raširi”. Vuk NJegoševu preporuku odmah šalje Bibli­jskom društvu, ali opet nema pozitivnog odgovora. Sledeće, 1834. godi­ne Vuk odlazi u Crnu Goru sa namje­rom da tamo štampa Novi zavjet, ali odu­staje zbog loših te­hni­čkih mo­­gu­­ćno­sti. I pored mnogobrojnih odbijanja, Vuk i dalje ne odustaje. Preko pri­ja­telja i pozna­nika obraća se Ame­r­i­čkom bi­b­lijskom društvu, odno­sno njihovim predstavnicima koji su tada bili u Srbiji. Oni su, razgovarajući sa ljudima, stekli utisak da je Vukov prevod zaista po­že­ljan i takvu su preporuku poslali u London. Među­tim, Biblijsko društvo 1840. godine ponovo planira (neuspjelo) izdavanje Sto­jko­vićevog prevoda. Zato se 1847. godine Vuk konačno odlučuje da objavi privatno izda­nje. Godina 1847. je i po drugim knjigama dragocjena za srpsku književnost. Iste godine izlaze i Pesme Branka Radičevića i Gorski vijenac Petra Petrovića NJegoša. Posle odobrenja bečke cenzure, Vuk rukopis predaje štampariji u Jermenskom manastiru (mehitarista) u Beču, sa kojima je i ranije sarađivao. Prvi tiraž je bio dvije hiljade primjeraka, a Vuk je napisao predgovor i priložio list sa novom srpskom azbukom. Reakcija je bila brza. Po zahtjevu Srpske crkve, kneževska Pope­čite­ljstva (ministarstva) prosvje­te i finansija zabr­a­nila su uvoz Vuko­vog prevoda u Srbiju. U obrazlo­ženju je stajalo da je “druga strana” štampala Novi zavet, pri čemu se očigledno misli na jermenski manastir, što je protuma­če­no kao djelovanje rimske papske pro­pa­gande. Među­tim, Bibli­jsko dru­štvo iz Londona 1850. godine otkupljuje od Vuka hiljadu primjeraka. Tom prilikom je sklopljen ugovor po kojem Vuk pristaje da iz budućih izdanja Društva ukloni svoj predgovor, kao i da se prevod može dalje štampati i u drugom pismu i veličini – formatu. Prvi tiraž je rasprodat do 1953. godine. Prema sačuvanim rukopisima, može­mo da rekonstruišemo obim rada i revizija koje je Vuk načinio na Novom zavetu od prvog rukopisa 1819. godine do prvog štampanog izdanja 1847. godine. Zatim je dalje radio i prepravljao ga za izdanje Ogleda 1824. godine, isto tako na ekavici. U rukopisu iz 1829. godine primjetno je vraćanje na slavjanoserpsku ortografiju. Rukopis iz 1835. godine (vjerovatno pripreman za štampanje u Crnoj Gori) ponovo se vraća Vukovom pravopisu, ali je na ijekavici. U rukopisu iz 1845. učinjene su manje ispravke, pa je ta verzija i predata u štampu 1847. godine. Prvi kritičari Vukovog prevoda bili su zaslepljeni strahom i mržnjom. Knjaz Miloš je smatrao da predstavlja napad na pravoslavnu vjeru: “On previđa da će težnje takove kojima je Vuk pristao, težnje reformizma, ako im se za vreme ne stane na put u današnja naša zgodna i nezgodna vremena, samo razdor u naš narod useliti, jer on zna i to šta je krvi Nemačku stalo dok je prevod Novog Zavjeta, dok je reformacija prodrla kud je naumila.” Knjažev savjetnik Petronijević je napisao da je knjiga štampana od strane Propagande, da je štetna za pravoslav­lje, a slične stavove izneo je i sekretar srpskoga mitropolita i cenzor knjiga i novina Vasilije Lazić, sa kojim je Daničić polemisao preko novina. Godine 1850. vladika Evgenije Jovanović (koji je nasledio Mušickog, poslije njegove smrti) objavio je knjigu O prevodu Novoga Zavjeta Vuka Karadžića, a drugi su u napadima govorili o tome da je Vuk u vezi sa luteranskom crkvom – vjerovatno zbog korišćenja Lute­rovog prevoda na njemački. Govorilo se da je Vuk plaćeni agent katoličke ili protestantske propagande. Napadi su stigli i iz Rusije, gdje je Vukov pravopis shvaćen kao uvođenje latinskog pravopisa, samo prividno zadr­žavajući spoljni izgled ruskih slova, itd. Jedan od poslednjih napada dogodio se samo dvije godine prije Vukove smrti u časopisu Svetovid. Tada je optužen kako je od nemačkih luterana primio pare, štampao Novi zavet u Berlinu (1857. godine), a da je u Beograd primjerke donio čovjek “druge vjere” – protestantski pastir, koji je, ustvari, bio legitimni predstavnik Biblijskog društva. Vuka je najviše branio njegov učenik i sledbenik Đura Daničić, koji je postao čuven po svom spisu Rat za srpski jezik i pravopis, u kome je branio i odbranio Vukov pravopis. Daničić je vodio mnoge rasprave sa Vukovim kritičarima, i uglavnom ih je ućutkivao, koristeći naučni metod komparacije i analogije. U međuvremenu, Vuk se branio, pisao utuke na utuke, odgovore, molbe, žalbe i “ljubezna pisma”, i radio na reviziji prevoda, pripremajući drugo izdanje. Ono je objavljeno 1857. godine, štampano u Berlinu, u tiražu od 5000 primeraka. “Ovo izdanje predstavlja Vukovu zadnju reviziju njegova Novoga zavjeta. U tekst su unijete samo neke ma­nje izmjene i ispra­vci. Tehnički, izda­nje je skoro sasvim istovjetno s onim iz 1847. godi­ne.” Vukov najozbiljniji i najbolji kritičar u to vreme bio je Nikanor Grujić, vladika pakrački, član Matice srpske i Srpskog učenog dr­uštva. On je 1852. go­dine u Zemunu objavio knjigu "Primjetve Nikanora Grujića, arhimandrita kuveždinskog, na prevod Novoga Zavjeta, koji je gospodin Vuk S. Karadžić pisao", u kojoj je nabrojao oko tri stotine primjedbi na prevod. Vuk je obratio pažnju na ove kritike, iako se o njima u pismu Platonu Atanackoviću loše izjasnio, i u izdanje iz 1857. godine unio je osam ispravki. Sledeće, treće izdanje, štampano je poslije Vukove smrti, 1864. godine, u tiražu od 5000 primeraka, a redosled poslanica je promijenjen u današnji. Ovo izdanje, kao i ostala do 1871. godine, spadaju u lošija, jer je ispravke i korekcije činio Đura Daničić, koji je, unoseći ih, učinio niz drugih grešaka. “I tako sve hoti­mične izmjene u svi­jem izdanjima Vu­kova Novoga Za­vje­ta od g. 1864. do g. 1871. idu na ra­čun Daničićev, kao što na njegov račun idu i sve nehotične štamparske pogre­ške koje su se u tijem izdanjima pot­kra­le.” Nauka se o ovim ispravkama veoma nepovoljno izrazila, pa je zato Prosveta štampala kritičko izdanje 1974. godine, a 1987. godine izdavačke kuće Prosveta i Nolit štampale su izdanje iz 1847. godine u (za naše uslove velikom) tiražu od 14 hiljada primeraka. Godine 1868. Vukov pravopis je zvanično prihvaćen u Srbiji i uveden u školski sistem. Te iste godine prvi put je objavljeno Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta na srpskom jeziku.

Citati

Sola Scriptura: 501. godina reformacije

Bog će na Zemlji ipak imati svoj narod koji će uzdizati Bibliju i samo Bibliju kao mjerilo svakog crkvenog učenja i osnovu svih reformi. Mišljenja učenih ljudi, naučni zaključci, razna kreda ili odluke crkvenih sabora, ista tako mnogobrojni i neusaglašeni kao i Crkve koje ih zastupaju, glas većine - nijedno od toga niti sve zajedno ne može biti dokaz za ili protiv bilo koje tačke vjerovanja. Prije nego što prihvatimo bilo koju nauku ili pravilo, moramo kao njegovu potvrdu, zahtijevati ono jasno "Tako reče Gospod!" Rimska crkva je jedino svom sveštenstvu priznala pravo da tumači Bibliju. Upornim tvrđenjem da su jedino klerici osposobljeni da objašnjavaju riječ Božiju, Crkva je uskratila Bibliju običnom narodu. Iako je reformacija dala Bibliju svima, ipak je ovo neobično pravilo, koje je postavio Rim, zaustavilo mnoge u raznim crkvama da sami istražuju Sveto pismo. Od njih se očekuje da biblijska učenja prihvate onako kako ih je njihova Crkva protumačila, tako da se hiljade vjernika ne usuđuju da prihvate bilo šta, iako je jasno otkriveno u Bibliji, što se suproti vjerovanju ili utvrđenom učenju njihove crkve. Danas ima na hiljade vjernika samo po imenu, koji ne mogu da pronađu nikakav drugi razlog za svoje nevjerovanje osim da su ih tako poučile njihove vjerske starješine. Oni prolaze pored Spasiteljevih učenja ne obraćajući na njih skoro nikakvu pažnju, dok skoro neograničeno povjerenje poklanjaju riječima svojih vođa. Great Controversy, 594

Život

Savremeni izazovi tradicionalne porodice

Hodam tako ulicom i vidim majku sa djetetom. Romi. Prose. Česta slika za mnoge iz ovog naroda. Gledam dijete i pitam se, šta je ono učinilo, zaslužilo, da bude tu gdje je, u takvoj situaciji i u toj porodici. Nije imalo nikakvog izbora i nikakvih opcija. Tu je gdje je: za bolje ne zna. I sjetim se tada socijalnih službi u zemljama zapadne Evrope i njihovog stava prema problemima u porodici. Posebno onih slučajeva kada roditelji izgube pravo da budu roditelji. I pomislim, pa možda to i ima nekog smisla, u nekim slučajevima. A život baš zna da nas natjera da situaciju sagledamo i sa drugih strana, na sebi poseban način. Samo par dana kasnije, sretnem se sa čovjekom koga mogu da nazovem dobrim poznanikom i drugarom (još uvijek ne prijateljem). I u jednom trenutku, on mi otvori dušu i podijeli svoju priču, poslednji problem. On je, poput mene, stranac u ovoj zemlji. Došao je ovdje sa porodicom i suočava se sa svim izazovima sa kojima se suočavaju oni koji se suočavaju sa novom kulturom i drugačijim životnim stilom i navikama. Djeca to još teže podnose od odraslih: sve silne promjene, gubitke prijatelja i stabilnosti. Tako da su oni doživjeli jednu situaciju u javnosti, pred školom, koju su svi drugi razumjeli na sebi specifičan način. Majka i šesnaestogodišnja ćerka su se sporečkale, kao što to svuda biva kada su djeca u tom, za njih i za sve druge, specifičnom periodu odrastanja. Osoblje škole je odmah obavijestilo socijalnu službu. Ona je nedugo zatim obavila razgovor sa ćerkom, koja je situaciju opisala onako kako svijet i roditelje, porodicu i dom, vide djeca njenih godina. Porodica bi zaboravila na tu situaciju da nije osam mjeseci kasnije dobila poziv na sud. Tamo je presuđeno da njihova ćerka sledećih godinu dana provede van svoga doma i porodice, u nekom posebnom centru za mlade. “Kada god uđem u kuću i vidim njenu praznu sobu, ja počinjem da plačem,” govori mi čovjek od skoro pedeset godina. A dok on to govori, ja počinjem da plačem: od žalosti, od gorčine, od nemoći da pomognem … Kako to da sada sve izgleda drugačije? Neko će reći da su u pitanju dva različita slučaja. Moguće. Ali je isto tako moguće da je ovo bliže, poznatije i samim tim djeluje ozbiljnije i važnije. A zar je zaista tako? Zar bol i tuga svake osobe nije isti, bez obzira da li je mi poznajemo ili ne? Sledeći dan putujem sa drugom osobom koja priča mnogobrojna slična iskustva u koje je lično bila uključena. Šestogodišnjak izjavljuje da ne želi da živi sa roditeljima jer mnogo rade i nemaju dovoljno vremena za njega. Socijalna služba ga odvodi od roditelja. Neki roditelji svoju djecu nisu vidjeli i nakon što su napunila dvadeset godina! Ja nisam poklonik teorija zavjere: ovo se zaista dešava u našem svijetu. Najgore od svega, gore i teže od muke oca i suza majke, što je većina ljudi ovo prihvatila kao normalno, adekvatno i samim tim ispravno. Niko se ne buni osim onih malobrojnih koji su izgubili djecu. Kako da objasnimo smjer u kome se kreće većina društava ovog svijeta? Ukoliko čovjek pozitivno evoluira i društvo napreduje, zašto neki među nama ne mogu da prihvate ovakve situacije? Zašto se nešto duboko u nama buni kada god se nasilje manifestuje u porodici i oko nje? Kako to ne možemo da prevaziđemo? Šta uopšte danas znači stara mantra kako je porodica osnovna ćelija ljudskog društva? Možemo li uopšte preživjeti kao vrsta ukoliko zanemarimo neke drevne moralne vrijednosti koje su roditelje i djecu vezivale mnogo čvršće i ispravnije nego što to danas vidimo oko sebe? Nemam nikakve odgovore - ako izostavim one koje sam učio na teologiji. Tada ostaju samo pitanja. I nada da će se ovo nekako zaustaviti prije nego riječ normalno ne izgubi svaki smisao.  

Život

I za izbore je potrebna vjera (po drugi, i svaki, put)

Prije deset godina, tačnije 8. septembra 2010. godine sam pisao na svom blogu tekst sa istim naslovom. Zato se ovaj zove isto tako, samo “drugi put”. Iako je bilo mnogo više izbora, ne mislim da sam ja adekvatan da propratim i komentarišem svaki od njih. Šta više, nisam ja mnogo politički pismen mada živimo u vremenu kada svako za sebe misli da to jeste. Budući da je moja profesija i preokupacija - kao što i samo ime ovog bloga kaže - duhovna stvarnost, pokušaću da iz te perspektive (duhovnost, teologija, Sveto pismo) dam svoje mišljenje o ovoj pojavi.  Ljudi su se oduvijek grupisali i organizovali na određene načine. Šira porodica, pleme, selo, grad, država … Kroz istoriju su se ti oblici razvijali i stigli smo do današnje demokratije kao najkorisnijeg koncepta za najveći broj ljudi. Kao i sve drugo što je ljudsko, i ona je daleko od idealnog i savršenog i uveliko zavisi od korisnika i izvođača, sa obe strane: i onih koji biraju i onih koji su birani. Ako je to tačno onda dolazimo do pitanja karaktera, morala, vrijednosti, pa čak i duhovnosti.  Sa te strane su jako zanimljivi stavovi duhovnih vođa (na Balkanu). Oni veoma rijetko daju svoja (kritička i analitička) mišljenja o djelovanju vladajućih (i ostalih) stranaka. To bi bilo dobro kada bi se poštovao sekularni aspekt i odvojenost vjere i države. Ali to se u potpunosti mijenja pred izbore. Tada duhovne vođe, veoma često, staju na stranu određenih stranaka - po pravilu onih na vlasti - i javno pozivaju i usmjeravaju vjernike u pravcu njihovih biračkih spiskova. Koliko bi ljepše i korisnije bilo da čujemo - za promjenu - od vjerskih vođa da pozovu na ljepše komuniciranje između stranaka, manje sukoba, prljavih političkih poteza i ružnih riječi na koje smo tako navikli u predizbornom periodu da ih smatramo normalnim i poželjnim. Vjerske vođe bi trebalo da upozore protiv kulta vođa, ličnosti, i na kraju, prevelikog uzdanja u čovjeka. Riječi Svetog pisma su veoma jasne: “Prođite se čovjeka, kojemu je dah u nosu, jer šta vrijedi?” Ovim riječima prorok Isaija nije negirao vrijednost čovjeka nego preveliko uzdanje u istog. Sa druge strane, trebalo bi da biramo one najbolje među nama, one koji uistinu vrijede i rade za dobro svih. Naviknuti na pragmatizam oligarhije mnogi će se pitati da li takvi uopšte postoje među nama.  Kada sam zadnji put pisao o ovoj temi, boravio sam u svojoj zemlji. Sada ove riječi pišem hiljaduišeststotina kilometara daleko od svoje kuće. Ova sredina je (politički) malo bolje uređena, ali čovjek je svuda ist. I ovdje je ljudska priroda ista, pokvarena, grešna i sebična (prema učenju Svetoga pisma). Ono što je malo izgrađenije jeste sistem kontrole na svim nivoima. Zapadna Evropa i drugi dio bogatijeg svijeta još se održava na pokradenom bogastvu iz vremena kolonizacije. Ali i to dolazi svom kraju. Možda zato treba da promijenim naslov: “Iza izbora je potrebna vjera.” Ukoliko su politički sistemi i vodeće ličnosti jedino u čemu vidimo izlaz iz krize u kojoj se nalazimo, nećemo daleko stići. Možda do nekih izlaza iz zemlje, graničnih prelaza, gdje će nas opet sresti neki drugi sistemi koji malo nude, a puno traže.  Za kraju ću kopirati par rečenica iz prethodnog teksta: “Ja ću se ipak ove godine na izborima opredijeliti za istu opcije kao i na svim prethodnim. Mnogo mi je lakše povjerovati u Onog koga ne vidim, nego u ove koje vidim i gledam već godinama. Tako da pozivam sve da za sebe lično izaberu Boga, koji jedini može da unese red u život svakog pojedinačnog glasača.”

Život

Kao prvo, ne moram ja ništa!

Već nekoliko godina pišem svoja razmišljanja i dijelim ih na ovoj ovdje platformi. Napravio sam neki svoj raspored da svake srijede objavim po jedan tekst. Tekstovi nisu uvijek rezultat napora mojih moždanih vijuga nego ima i dosta onih koje prenesem sa drugih izvora (knjiga, web stranica, blogova). Ali ovim sedmičnim ritmom sam stvorio jednu vrstu obaveze samom sebi i, ponekad, dodatnog napora i opterećenja. Posebno to primjećujem u ovom periodu kada sam u procesu intenzivnog učenja stranog jezika. Nedostatak onog laganog toka misli koje se slivaju niz moje prste, preko tastature, na ekran kompjutera mi zaista smeta. U nekim trenucima se mozak ukoči i ne može da pronađe pravu riječ za misao koja ostaje u vazduhu. Pa se pitam, šta je to sve trebalo čovjeku u ovim godinama? Sa druge strane, svakodnevno se suočavamo sa obavezama koje treba da budu ispunjene. Vjerovatno su najnapornije one koje se najčešće ponavljaju. Čak i kada uđemo u rutinu, one znaju da opterećavaju i mi čekamo trenutak da pobjegnemo od istih. Jedan vozač autobusa, zasićen problemima u kući i na poslu, uzeo je autobus i odvezao se stotinama kilometara daleko od svog mjesta boravka. Kampovao je u autobusu i uživao u novonastalom miru i tišini. Kada je pronađen i vraćen nazad, desilo se nešto neobično. Štampa, radio i TV su mu u svojim izvještajima o ovom njegovom činu bili veoma naklonjeni. Dok se u društvu određenih službi vraćao autobus nazad, mnogi ljudi su izlazili pored puta i pozdravljali ga kao heroja. On je u stvari učinio ono o čemu mnogi dugo sanjaju - činilo se kao da je pobjegao od svojih obaveza i problema. Iako svi znamo da se baš ništa ne postiže ovakvim stavom: ono od čega smo željeli pobjeći (loši odnosi, problemi, obaveze) čekaju nas na istom mjestu gdje smo ih ostavili. Meni lično je pomogla podjela obaveza i poslova u četiri kategorije: važno i hitno, te njihove suprotnosti: nevažno i ono što nije hitno. Međusobnim sučeljavanjem ovih kategorija dobijamo četiri nove podvrste obaveza i poslova: važno i hitno važno i nije hitno hitno i nevažno nevažno i nije hitno Klasifikacija obaveza koje nastaju kombinacijom četiri - gore spomenute (važno, nevažno...) - kategorije olakšavaju izvođenje svih obaveza. Prve obaveze koje dobijamo tim putem, važne i hitne (1), traže naše trenutno djelovanje: one se ne mogu odlagati. Druga vrsta, važnih ali ne tako hitnih poslova i obaveza (2) daje nam prostor da izaberemo kada ćemo se njima pozabaviti. Zadaci koji su okarakterisani kao nevažni daju nam mogućnost da ih se potpuno riješimo i to na dva načina. Ono što mora brzo da se uradi, a nije važno - ukoliko za to imate mogućnost - prenesite na nekoga drugog (3). Možda nađete nekoga ko voli više od vas da se bavi takvim stvarima. Na kraju, ono što nije važno i nije hitno (4), možete u potpunosti da napustite. Smatram da u ovu poslednju kategoriju (onoga što nije hitno i nije važno) spada mnogo više pojava oko nas nego što to mislite. U poslednje vrijeme se bavim pokušajima da sve takve pojave koje uzimaju moje vrijeme i energiju uklonim iz svog iskustva. Pronašao sam ih mnogo više nego što biste ikada pomislili da ih ima. A posebno su vezani uz upotrebu kompjutera, interneta i društvenih mreža. Tako izreka "Kao prvo, ne moram ja ništa" čini se da zaista zaživljava u našoj stvarnosti. U suprotnom, uvijek možete da "posudite" autobus javnog prevoza i odvezete se daleko od svojih obaveza i problema. Mada, nisam siguran da će vam klicati, kao u priči, kada se budete vraćali nazad.

Citati

Molitva Bleza Paskala

Ne tražim od Tebe ni zdravlje ni bolest, ni život ni smrt, već da možeš da upotrijebiš moje zdravlje i moju bolest, moj život i moju smrt sebi na slavu ... Samo Ti znaš šta je korisno za mene; Ti si suvereni gospodar; čini sa mnom ono što je po Tvojoj volji. Daj mi ili mi uzmi, samo neka se moja volja povinuje Tvojoj. Znam samo jednu stvar Gospode, da je dobro slijediti Te, a loše uvrijediti Te. Osim toga, ne znam šta je dobro, a šta loše. Ne znam šta je najkorisnije za mene, zdravlje ili bolest, bogatstvo ili siromaštvo, niti bilo šta drugo u ovom svijetu. Ta razboritost je izvan moći ljudi ili anđela, i skrivena je među tajnama Tvog proviđenja, koje obožavam, ali ne tražim da dokučim. Blez Paskal (Blaise Pascal, 1623-1662 - matematičar, fizičar, naučnik, izumitelj, pisac, teolog)