DUHOVNA MISAO

©️ Želimir Stanić

“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)

Život

Još uvijek ima nade

"Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe. Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe Božji! Niko nikad nije izmislio ljepši i jednostavniji pomen svome ljudskom srcu i želji da svima ljudima bude dobro." Tako piše Selimović u svom romanu "Ostrvo." Glavna ličnost ovog romana, gospodin Ivan, provodi penzionerske dane u razmatranju vlastitog života pitajući se kako je proveo protekle dane i godine. Pitanje "Kako si" pronalazi urezano ispod jedne česme koju je neznani čovjek podigao za života. Oduševljem ovim ktitorskim potezom, razmišlja o sličnom poduhvatu. No, nedostajao mu je natpis. Nije mogao pronaći boljeg od onoga kojeg je pročitao. Trebalo je smisliti nešto drugo, a isto tako silno i jasno. "Šta bi on to rekao ljudima (svim ljudima, ili bar najboljim), i to u časovima kad je najbolje raspoložen? Začudo, odmah je počinjao da smišlja govor koji bi im održao. Ne to! Jednu riječ! Pozdrav, poruku, lijepu želju! Uzalud. ONAJ je uzeo tu riječ." Koju biste riječ vi podijelili? Šta bi bila vaša verbalna ktitorska zaostavština svijetu koji vas okružuje? Jedna davno pročitana knjiga je meni dala ideju u ovom pravcu: "Još uvijek ima nade." Uvijek se iznova začudim kako nam je utjeha i nada svima potrebna. Bez obzira na godine, posao, poziciju, status, pol ... svako od nas se susreće sa vlastitim problemom (ili više njih) te iščekivanjem rješenja za isto/(e). Ali utjeha i nada ne smije biti vještačka niti placebo efekat. Nego stvarno i istinsko. Gospodin Ivan je jedno vrijeme skupljao pare da pretoči svoju misao u djelo. Nakon nekog vremena je sa tim novcem kupio nove cipele svoje ženi. Selimović završava ovu priču negativnim tonom: njegov Skadar na Bojani nije dovršen. Ali možda se dio odgovora nalazi u gore spomenutoj kupovini cipela. Možda se nada i utjeha nazire tek onda kada je počnemo dijeliti sa drugima. Vrijedi pokušati.

Život

Poruke iz svete zemlje: Vitlejem

Šta napisati o Vitlejemu (ili Betlehemu), što o njemu ne možete već pronaći na internetu i što niste čuli da se ponavlja svake godine tokom božićnih praznika? Podijeliću svoje utiske iz posjete ovom gradiću, prije, sada već, skoro tri godine. Pretpostavljam poznatim glavni problem Bliskog istoka: sukob Palestinaca i Jevreja. Ovaj prostor je vijekovima naseljavan različitim nacijama sa različitim religijama i previše je kompleksna situacija za jednostavan zaključak i odgovor. Mi svoj stav prema ovom problemu zauzimamo najčešće u zavisnosti od predubjeđenja svakog od nas posebno. Krajem Drugog svjetskog rata, tačnije 1948. godine, dio ovog prostora se dodjeljuje jevrejskom narodu kada se stvara jevrejska država. Ostali dio prostora je bio naseljen arapskim stanovništvom kojeg danas znamo pod imenom Palestinci. Vremenom su Jevreji zauzeli još neke dijelove koje su Palestinci smatrali svojima. Od tada traje sukob koji ne uspijevaju da riješe ni svi političari svijeta koji su služili kao posrednici. Od 1995. godine, ovaj grad je pod vlašću Palestinske nacionalne uprave. Vitlejem se nalazi 40-ak kilometara od Jerusalima ali predstavlja prilično drugačiji svijet. Veliki dio grada je ograđen ogromnim betonskim zidom, išaranim grafitima. Puna dužina ovog zida iznosi 708 km, a gradnja je započeta u septembru 2000. godine. Izraelska vlada smatra da je zid smanjio nasilje i samoubilačke napade, dok Palestinci ovo smatraju segregacijom i okupacijom. Vitlejem je vijekovima posmatran Davidovim gradom, a Hristovim rođenjem dobija važnost i za hrišćane. Kao i mnoge druge lokacije, važan je za sve tri monoteističke religije. Naši vodiči su zaustavili autobus nedugo nakon ulaska u grad, u jednoj od prodavnici suvenira naglašavajući da smo tu stali zbog povoljnih cijena. Većina putnika je povjerovala u ove izjave iako smo kasnije pronašli i mnogo povoljnija mjesta za kupovanje. Glavna turistička lokacija, zbog koje se najviše i posjećuje ovo mjesto, je Crkva Hristovog rođenja. Sama građevina je rušena i dograđivana kroz vijekove. I pored toga sadrži neke od najstarijih detalja poput drevnog mozaika na podu. Crkvu održavaju četiri crkvene uprave: grkokatolici, rimokatolici, jermenska apostolska crkva te sirijska pravoslavna. Sve četiri tradicije imaju svoja posebna mjesta bogosluženja i ne mogu se uvijek dogovoriti oko reda i tišine. U sredini ckrvenog kompleksa nalazi se pećina (the Grotto of Nativity) za koju se vjeruje da je mjesto Hristovog rođenja. Nedovoljna osvijetljenost te velika gužva otežavaju razgledanje i bilo kakav poseban duhovni doživljaj. Žalosno je ustvrditi da nigdje više "svetih" mjesta i nesvetih odnosa među ljudima. Mnogi ljudi odlaze na ove lokacije tragajući za posebnim duhovnim iskustvom, dok te iste svetinje ne pomažu mnogo onima koji žive oko njih. Sve ovo postavlja mnoga pitanja u vezi svrhe, smisla, koristi i značaja vjere. Kakav je odnos između organizovane religije i njenog uticaja na njene pripadnike? Da li je savremeni skepticizam u pravu kada odbacuje svaki oblik duhovnosti? U čemu je smisao istinskog vjerovanja? Ova pitanja zahtijevaju lične odgovore svakog od nas. Otkrivanje odgovora nije jednostavno ali je vrijedno napora.

Citati

Ljudski jad je svuda isti

Prolazim ulicama tuđeg grada, ali ja znam da je ljudski jad svugdje isti. Na prozorima se cere bjelinom jastuci, perine i pokrivači kao da se utroba ovih tamnih zgrada pomalja kroz prozore; čini mi se da do mene dopire oduran dah noći, nakaznih života i ružnih briga. Sunce, koje naliči suncu, sja tupo iza kupole kolodvora. U meni ledeno bolno kajanje kao klečanje na studenim crkvenim pločama pod kojima leže užasni grobovi. Na uglu sablasno drhti i plamsa jedna pokvarena svjetiljka i izgleda kao zakasnio pijanica sa svojim histeričnim plamenom koji je izgubio ravnotežu i sad plamsa u svjetlu dana posljednjim zamasima i umire jadnom i smiješnom smrti. Prilazim stražaru što stoji nepomično na raskršću i pitam ga za Spasiteljevu ulicu. Ivo Andrić, 9. oktobar 1892, Dolac - 13. mart 1975, Beograd

Citati

Čemu služi TV?

Ima puno načina da se govori o televiziji. Ali iz perspektive zarade i poslovnosti, budimo realni: osnova svega u našem televizijskom kanalu je da pomognemo, Coca Cola kompaniji na primjer, da ona proda svoj proizvod. Da bi se neka reklama mogla vidjeti, potrebno je da mozak gledaoca bude dostupan. Naše emisije imaju za cilj da ga učine dostupnim, tj. da ga zabave, da ga opuste, da ga pripreme da primi poruke. Što mi prodajemo kompanijama je vrijeme u kome je ljudski mozak dostupan. Ali, ništa nije teže od dobijanja te dostupnosti. Tu leži ključ stalne promjene. Stalno se trebaju tražiti programi koji su prihvaćeni, stalno se slijedi moda, stalno se razmatraju nove tendencije, u kontekstu u kome se informacija ubrzava, umnožava i banalizuje. Televizija je aktivnost bez memorije. Ako je uporedimo sa automobilskom industrijom, shvatićemo da je za proizvođača kola proces stvaranja dosta spor. Ukoliko su njegova kola uspjeh, on će imati priliku da uživa u svom dobrom rezultatu. Mi na televiziji uopšte nemamo vremena. Čim se jedan program završi, počinje traganje za novim. Patrick Le Lay, direktor televizijskog kanala TF1

Priče

Veliko otkriće

Jedan duhovnik obećao je učeniku otkriće mnogo važnije od bilo kog koje može pronaći na drugim mjestima. Kada je učenik izrazio želju da sazna šta je to, učitelj ga je uputio da izađe na kišu i uzdigne lice i ruke prema nebu. Sledećeg dana, učenik se vratio i rekao mu: "Poslušao sam tvoj savjet i ušla mi je voda za vrat. Mnogo sam se glupo osjećao." "Odlično," rekao je učitelj, "za prvi dan, to je baš veliko otkriće, zar ne? Naravoučenije: "Srce je prijevarno više svega i opako, ko će ga poznati?" (Sveto pismo)

Sveto pismo

Jevanđelje srijedom: Matej 22. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. Kao što sam u prethodnom tekstu pisao, dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Dvadeset prvo poglavlje sadrži Hristova simbolična djela (ulazak u Jerusalim i čišćenje hrama) te govore (o neplodnoj smokvi, govor u hramu i priču o vinogradarima). Ova poslednja priča se ne završava happy end-om prema shvatanju jevrejskih vođa te oni odlučuju da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme u vezi ovog mladog samozvanog učitelja: "I čuvši glavari sveštenički i fariseji priče njegove razumješe da za njih govori. I gledahu da ga uhvate, ali se pobojaše naroda, jer ga držahu za proroka" (Matej 21:45-46). No prije nego donesu svoju konačnu odluku, nastupaju sa pitanjima (Matej 22:15-17.23.35). Na sva njihova pitanja Isus daje (za njih nezadovoljavajuće) odgovore, postavlja kontrapitanje i završava diskusiju sa njima. Ono što slijedi do kraja ovog jevanđelja jeste Hristova kritika vođa (Matej 23. poglavlje), opis kraja (Matej 24-25. poglavlje) te poslednji događaji Hristovog života (Matej 26-28. poglavlje). Sadržaj 22. poglavlja jevanđelja po Mateju se može predstaviti na sledeći način:  Priča o svadbi careva sina (22:1-14) Pitanje o porezu (22:15-22) Pitanje o braku nakon vaskrsenja (22:23-33) Pitanje o najvećoj zapovijesti (22:34-40) Hristovo kontrapitanje (22:41-46) Zbog ograničenog prostora, pozabaviću se samo prvim dijelom ovom poglavlja, Hristovom pričom o svadbi carevog sina. Ovo je još jedan u nizu Hristovih pokušaja da otvori oči vođama svog naroda i svima ostalima o važnosti trenutka u kome su se nalazili. Carstvo nebesko je stiglo u ličnosti Isusa Hrista, prema Njegovim riječima. Ali ono nije doživjelo svoj vrhunac, to tek treba da se dogodi o Njegovom drugom dolasku.  Ova priča je jako zanimljiva jer nije jednostavno odrediti vrijeme njenog odigravanja a samim tim i potpuno značenje. Čini se kao da je u pitanju kraj vremena, Hristov drugi dolazak. No sakupljanje i zlih i dobrih te njihovo provjeravanje od strane cara vodi ka zaključku da je radije u pitanju određeni aspekt suda, prije Hristovog dolaska. Na svadbu su pozvani svi, ali svi nisu prihvatili poziv. To je prva misao koju Isus želi da prenese ovom pričom: izgovaranje i odbijanje poziva. Sve što su zvanice trebali da učine jeste da odgovore potvrdno. Međutim, oni su ponudili (p)razne izgovore kojima car nije bio zadovoljan pa ih je pozvao, preko svojih slugu, po drugi put. Reakcija je bila jednaka, s tim što su ovaj put careve sluge bile zlostavljane, a neke i ubijene. Car, gnjevan zbog onoga što se desilo, sveti se svojim zvanicama šaljući vojsku, ubijajući ubice i paleći grad.  Drugi dio priče govori da je poziv dalje bio upućen bilo kome. Pravi se jasna razlika između "zvanica" (onima kojima je poziv prvo upućen) i "onih sa raskršća," naknadno pozvanima. Čini se kako je jedini uslov za dolazak na ovu svadbu bilo oblačenje svadbene odjeće, koju je pripremao onaj koji je organizovao svadbu. Odbijanje gosta da prihvati ponuđeno "svadbeno ruho" je bilo jednako odbacivanju poziva iz prvog dijela priče. Čini se da postoje tri grupe ljudi u ovoj priči. Prvi su oni koji ne prihvataju poziv koji Bog upućuje: jedni se izgovaraju, a drugi su među otvorenim protivnicima. U drugoj grupi su oni koji prihvataju poziv ali ne žele da prihvate Božje uslove. (Odjeća u Svetom pismu je slika pravednosti koju Bog nudi.) I treća grupa su oni gosti koji su prošli pregled cara jer su prihvatili Njegov poziv i ponudu. Gdje sam ja u ovoj priči?