DUHOVNA MISAO

©️ Želimir Stanić

“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)

Sveto pismo

Jevanđelje srijedom: Matej 17. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. Sedamnaesto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži par događaja. Prvi po redu, i kome ću dati najviše pažnje u ovom tekstu, je ono što se naziva Hristovim preobraženjem. Dalje slijede iscjeljenje jednog bolesnika, drugo po redu predskazivanje Hristovog stradanja te rasprava o davanju novca za izdržavanje hrama. Svi ovi zapisani događaje sadrže jednu notu nevjerovatnog i čudesnog, što onima koji pristupaju jevanđelju sa skeptičnim stavom čine zapise manje korisnim. A oni koji mogu da prihvate cjelokupni izvještaj jevanđelja onakvim kakav nam je dat, ovi tekstovi mogu biti na pouku i ohrabrenje. Izgled gore Tavor Mjesto gdje se ovo dešavalo se tradicionalno pripisuje današnjoj gori Tavor, devet kilometara jugoistočno od grada Nazareta. No slijeđenjem prethodnog biblijskog teksta čini se da je veća mogućnost bilo koja uzvišica oko Kapernauma. Na osnovu ovog teksta, Grigorije Palama je formulisao učenje o tavorskoj svjetlosti, braneći ideju isihazma. Isihаstičkа prаksа (zasnovana, među ostalima, na ove dvije ideje: carstvo je Božije unutra, u vama; Lk 17:21, Molite se neprestano, 1. Sol. 5:17) zаpočinje pokаjаnjem i podvizimа zа očišćenje duše i tijelа od strаsti, а nаstаvljа se neprestаnim uprаžnjаvаnjem unutrаšnje molitve srcа tzv. tihovanjem. Plod tаkvog podvigа je viđenje božаnske svjetlosti, poput аpostolskog nа gori Tаvor prilikom Isusovog preobrаženjа. Isihаzаm nije sаmo djelo podvigа, već je i potpuno okretаnje čovjekovoj unutrаšnjosti sjedinjeno sа punotom crkvenog životа i neophodnošću uzimаnjа Svetih Tаjni. Moje mišljenje je da se ovaj tekst fokusira više na onome što se desilo Hristu nego na onom što treba da se desi nama. Sam pogled u vlastitu unutrašnjost nije dovoljan: potrebna je sila koju ne posjedujemo da bi se promijenili. Tekst kaže da je Hristos doživio promjenu koja je bila fizički vidljiva. U Njegovom slučaju promjena se dogodila tako da se Njegova stvarna priroda pokazala izvana (Mk 9:2). Prije nego im je rekao o Svom stradanju (Matej 17:12) želio je da Njegovi učenici znaju ko je u stvari onaj koji strada. Svoju trojicu učenika je poveo najviše što je mogao da bi oni shvatili koliko je Njegov silazak bio "dubok". Tekst apostola Pavla dobro ilustruje ovu misao: "Jer ovo da se misli među vama što je i u Hristu Isusu, Koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom, nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nađe se kao čovjek. Ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti na krstu" (Filibljanima poslanica 2:6-8). Kada smo mi ljudi u pitanju, ta promjena mora da se dogodi unutra. To je mnogo više od nošenja vjerskih simbola i povezivanja sa određenom praksom. Ljudi veoma lako "nabace" religioznu formu bez prihvatanja njene suštine. Naravno, to je mnogo lakše reći nego učinite. Umjesto saobražavanja trenutnim trendovima svijeta u kome žive, hrišćani su pozvani da se preobražavaju obnovljenjem uma svojega, da bi mogli prepoznati Božiju volju za svoj život (Rimljanima 12:1-2). Takvo preobražavanje je moguće jedino aktivnim posmatranjem slave Božije, stoji u tekstu iz 2. Korinćanima 3:18. A slava Gospodnja je Božji karakter, posebno otkriven u životu Isusa Hrista. Kada je Mojsije žudio i tražio da mu Bog pokaže svoju slavu, Bog je udovoljio njegovoj želji. No, to nije bilo neko posebno mistično iskustvo padanja u zanos, nego objavljivanje Božjih osobina koje Bog želi da vidi u svojim sledbenicima: "milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom" (2. Mojsijeva 34:6). Poput učenika, i mi smo više zainteresovani za vjersku raspravu nego za promjenu karaktera. Nakon silaska sa Gore preobraženja, učenici pitaju za identitet Ilije koga spominju proroci. Isus im objašnjava da je tu ulogu ispunio Jovan Krstitelj koji je postradao. On dalje dodaje: "Tako i sin čovječiji - misleći na sebe - treba da postrada od njih" (Matej 17:12). Ovaj odjeljak se tužno završava zaključkom da su od svega što su doživjeli i čuli oni jedino razumjeli ulogu Jovana Krstitelja. Hristovo djelo i zapis jevanđelja su ostavljeni radi promjene našeg karaktera i spasenja a ne radi informisanja i diskusije.

Citati

Zlo, oko nas ili u nama?

"Čujem da stalno izražavaš želju da vidiš rješenje za problem zla oko sebe. Jesi li jednako zabrinut za problem zla u sebi? Ravi Zakarijas (kanadsko-američki hrišćanski apologeta indijskog porijekla, 1946-) "I hear you constantly expressing a desire to see a solution to the problem of evil around you. Are you as troubled by the problem of evil within you? Ravi Zacharias (Indian-born Canadian-American Christian apologist, 1946-)

Život

Nesretan osmi mart

Ne, niste ispravno pročitali naslov ovog članka. To nije pozdrav; nisam napisao da želim onima koji slave / obilježavaju / šta god ovaj dan da im bude nesretan. Ovo je više izjava, konstatacija, činjenica: ovaj dan i ono što on predstavlja i mnogo toga, ako ne sve, što je sa njim povezano je nesretno. Možda "nesretno" i nije najbolji termin. Ali ako sreću povezujemo sa zadovoljstvom, onda možemo sa sigurnošću reći da sve ono povezano s osmim martom, (nježnijim) polom, pravima (žena) i svim ostalim ima veze sa nezadovoljstvom. Nezadovoljstvo zbog svog položaja i svojih prava: tako je sve počelo, bar jedna verzija istorije tako kaže. O tome sam pisao ranije i pričao. Moramo priznati da su prava poboljšana na mnogim geografskim mjestima, a na mnogima se i dalje suočavaju sa poteškoćama (za neke situacije ovo je preblaga riječ). No, u isto vrijeme, na mnogim lokacijama ove zemaljske kugle, mnogima su uskraćena mnoga osnovna prava bez obzira na njihov pol, starost, nacionalnost i vjeroispovijest. Sve to ukazuje da problem nije uopšte jednostavan, jednostran i lako rješiv. Lulu A opet, na drugoj strani svijeta, onoj ekonomski više razvijenoj, udovaljava se i onim pravima za koja nikad ni pomislili nismo da ih imamo. Vjerovatno ste čuli o zakonu koji je na snazi u mnogim zemljama gdje dijete može da promijeni svoj pol u ranom djetinjstvu. Takav potez, npr. u Norveškoj, se može mnogo lakše i brže uraditi nego u mojoj zemlji što se dobije osnovni identifikacioni dokument. To je omogućeno djetetu  sa šest godina uz saglasnost svojih roditelja i ispunjavanje obrazca putem interneta. Vjerujem da je većini djece od šest godina ispunjavanje obrazaca priličan problem, bilo elektronskim ili "klasičnim" putem. Ali je zato njihova lična identifikacija po pitanju polnosti uveliko olakšana u tom istom dobu. Ne doživljavam sebe glupim, možda i jesam, ali ovo zaista ne mogu da razumijem. Na srednjoj slici je Lulu, transrodna djevojčica (šta god to značilo u slučaju djece), koja čita knjigu u svojoj kući u Buenos Airesu. Slika je nastala 25. jula 2013. godine. Ovo dijete od šest godina, prilikom rođenja upisano kao dječak - bilo je to prilično teško utvrditi - dobilo je nove identifikacijske papire koji je sada predstavljaju kao djevojčicu! Njena majka Gabrijela kaže da je Lulu izabrala svoj pol čim je naučila da govori. Iako je njegovo / njeno ime bilo Manuel, on / ona je insistirao / la ... (do vraga i sa ovim polno adekvatnim jezikom!) ... da se oslovljava sa Lulu od četvrte godine. Od 2012. godine Argentina je usvojila zakon po kome je moguće promijeniti svoj pol na zvaničnim dokumentima bez operacije pola ili stručne dijagnoze. O tome više čitajte ovdje. Ruševine Vavilona Ako je pol tako fluidan i nestalan, kome mi u stvari čestitamo ovaj praznik i šta on u današnjem vremenu zaista znači? Pored svih mogućih značenja i objašnjenja, pronalazim jedno korisnim i utješnim. U svetoj knjizi judeo-hrišćanskog pogleda na svijet, Svetom Pismu ili Bibliji, spominje se jedan termin, koji je prvenstveno vezan uz stvarni istorijski lokalitet. U pitanju je Vavilon. Ovaj grad je vezan za događaj u kome je, prema Bibliji, Bog pomiješao jezike ljudi koje je povezivao jedan zajednički projekat gradnje. Njegova simbolika se u daljim svetopisamskim tekstovima koristi kao simbol pobune protiv od Boga uspostavljenog poretka i pometnje koja nastaje od iste. Zbrka, zbunjenost, konfuzija čak i na tako ličnom planu kao što je ljudski identitet je dio progresije vavilonske krize savremenog svijeta. Do sada nismo znali mnogo toga, nismo se mogli složiti oko mnogih pojava i stvari: šta je ispravno, a šta pogrešno. Zbunjivala su nas pitanja etike, budućnosti, porijekla, ekonomije ... ali ova kriza ide tako daleko, duboko i lično da sada ja više ne znam ni ko sam u stvari. Više nismo sigurni ni u ono što nam je nekad bilo tako očigledno. Ko nas je to zbunio? Vjerujem da jedino razumijevanjem svog porijekla iz biblijske perspektive, čovjek može da pronađe smisao i prevaziđe savremenu konfuziju. Ukoliko prepozna božanski autoritet van sebe samog i dopusti da mu On lično progovori kroz svoju pisanu Riječ, i mnoga druga pitanja će dobiti svoj odgovor, a čovjek sam sigurnost u svoje porijeklo i identitet, sadašnjost i budućnost. Neki kažu da im u tom pravcu pomaže i molitva; predlažem vam da i sami pokušate. Onaj ko vas je stvorio ima najbolje informacije o vama. I da, sretan osmi mart: želim vam da otkrijete svoj stvarni identitet koji ste dobili stvaranjem i rođenjem i da pronađete zadovoljstvo i sreću u istom.

Citati

Svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe

"Direktni napad samo jača osobu u njenoj iluziji i, u isto vrijeme, čini je gorkom. Ne postoji ništa što zahtijeva tako nježno rukovanje kao iluzija, ukoliko neko želi da je rastjera. Ako bilo šta upućuje potencijalno zabludjelog da stavi svoju volju u opoziciju, sve je izgubljeno. A to je ono što direktni napad postiže, šta više tražeći od čovjeka da prizna drugoj osobi, ili u njenom prisustvu, ono što on može najprofitabilnije za sebe da učini privatno. To je ono što se postiže indirektnom medotom koja, voleći i služeći istinu, uređuje sve suprotno potencijalno zabludjelom, i onda se stidljivo povlači (jer je ljubav uvijek stidljiva), ne želeći da svjedoči kad zabludjeli priznaje sebi pred Bogom - da je živio u izluziji ... Međutim, ako sam sklon da se šepurim svojim boljim razumijevanjem, to je zato što sam tašt ili ohol, te na kraju, umjesto da mu budem od koristi, ja želim da mi se divi. Ali svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe." Seren Kjerkegor (danski filozof, teolog i pjesnik; 1813-1855) « A direct attack only strengthens a person in his illusion and, at the same time, embitters him. There is nothing that requires such gentle handling as an illusion if one wishes to dispel it. If anything prompts the prospective captive to set his will in opposition, all is lost. And this is what a direct attack achieves, and it implies moreover the presumption of requiring a man to make to another person, or in his presence, an admission which he can make most profitably to himself privately. This is what is achieved by the indirect method which, loving and serving the truth, arranges everything dialectically for the prospective captive, and then shyly withdraws [for love is always shy], so as not to witness the admission which he makes to himself alone before God—that he has lived hitherto in an illusion. . . . However, if I am disposed to plume myself on my greater understanding, it is because I am vain or proud, so that at bottom, instead of benefiting him, I want to be admired. But all true effort to help begins with self-humiliation.» Søren Kierkegaard

Život

Koga briga za patke?

Moja ćerka ide u osnovnu školu u različitim smjenama: jedne sedmice je jutarnja, a druge sedmice je popodnevna. Volim ove druge jer tada nemam obavezu ranog ustajanja. Priznajem svoj grijeh: volim da spavam. Ali kako zima prolazi i ljepši dani se bliže, sve manje i manje mi je problem da ustajem ranije. Nakon što naložim vatru (da, grijemo se na drva), a ona ustane i sa mamom se spremi za polazak, pristajem da odšetam sa njom tih sedamsto metara do škole. Nema neke posebne potrebe, ona već odavno ide sama i vraća se sama, čak i u zimskim popodnevnim časovima. Ali kako moja djeca rastu, a ja starim, tražim više mogućnosti i vremena da budem sa njima, makar na kratko. Nakon što se izljubimo, pozdravimo i ostavim je pred školom, nastavim sa šetnjom. Radije bih se vratio nazad, pogotovo kad je pohladno, ali natjeram se na još jedan krug šetnje pored Vrbasa. Pređem rebrovački most i onda polako, nastavljajući da slušam podcast koga sam dan ranije započeo. Tim puteljkom u to doba dana kreću se uglavnom iste osobe: oni kojima je to najkraći put do posla i oni malobrojniji koji se u ranim jutarnjim satima odluče za hodanje, rekreaciju ili šetnju sa psom. Neki se već prepoznajemo. A jutros je bilo i nekih novih stvorenja pored vrbaske staze za šetanje. Par pataka, valjda su patke, je odšetalo prilično podaleko od vode. Tačnije, dvije njih; bar sam ih ja toliko vidio. I stajale su tu u blizini staze, ne plašeći se ljudi. Dekica sa crnim psom, ne znam koje rase, mi je nešto dobacio sa klupe. Nisam ga čuo zbog slušalica, pa sam zamolio da mi ponovi. "Prekrasne su," kaže čikica. "Da," odgovaram ja želeći da budem kulturan dok vraćam slušalicu u uvo. Ali sam ipak zastao da napravim par (mutnih) fotografija telefonom jer su me zaista privukle da ih posmatram. Koga briga za patke? Ko ima vremena da ih posmatra u rano jutro? Toliko obaveza i zadataka koje imaju kako zaposleni tako i nezaposleni, a jedan im je zajednički: preživjeti dan. A pataka ima, mnogo; ne znam im se ni broj vjerovatno. Web stranice koje sam proguglao daju podatak između 140 i 183 različitih vrsta pataka. Prosječna osoba poput mene ne bi bila u stanju prepoznati više od dvije-tri različite i potvrditi da su patke. Gdje god da smo odrasli i nastavili živjeti mi smo se odvojili od prirode, a naši potomci nastavljaju dalje i brže u tom lošem pravcu. Bilo da vjerujemo da su patke nastale evolutivnim putem ili da su rezultat direktnog Božijeg stvaranja u peti dan ... one su nam daleke i nevažne. Kao i mnoštvo drugih bića i stvorenja oko nas. Naletih na drugu informaciju slučajno ovih dana: postoji 800 000 opisanih vrsta insekata. 800 000! Od toga 20 000 skakavaca, 170 000 leptira, 120 000 mušica, 110 000 mrava i pčela ...Stosedamdeset hiljada a neki od njih ne žive duže od par dana. Ali šta nas uopšte briga za leptire i mrave. Jer, polako ali sigurno i stvorenje obdareno razumom i govorom takođe nam biva sve manje važno; pogotovo ako nije naše. Pa čak i da je naše: sjetimo se starih roditelja koji žive sami, bez igdje ikoga. "Ode ti, Simane, daleko," ponoviće mi neko riječe Ibrage Kolosa iz Andrićeve pripovjetke. A ja bih volio da mu odgovorim Simanovim riječima "Mogu ja danas da idem kud god hoću", ali ne mogu. Kao i pred mnogima od vas, preda mnom su obaveze koje zahtijevaju da danas budu urađene i završene. A veliki dio njih obavljam(o) vezani uz ekrane i patke vidim(o) samo na slici. Ponekad. A trebalo bi da je drugačije. Trebalo bi se izboriti za to drugačije.

Život

Poruke iz Svete zemlje: Masada

O malim stvarima i pojavama možete pisati mnogo, a o velikim koliko god da napišete nije dovoljno. Tako se osjećam dok nastavljam da dijelim svoje kratke utiske sa putovanja u Izrael koje se desilo u septembru 2015. godine. Kada god se tog putovanja sjetim, imam različite emocije. Uzbuđenje zbog onoga što sam vidio i doživio tamo biva potisnuto blijeđenjem uspomena i željom što nisam više, bolje, duže gledao, slikao, snimao, slušao vodiča ... Sad ostaju samo slike, od kojih neke dijelim ovdje na blogu, i uz njih par informacija o ovoj fantastičnoj, predivnoj drevnoj tvrđavi koja prenosi jednu od najsilnijih i najtragičnijih priča o odanosti grupe ljudi jednoj ideji. Josif Flavije piše se da je tvrđavu sagradio hazmonejski kralj Aleksandar Janej (103-76 prije Hrista), čiji novčići su pronađeni na mjestu iskopavanja. Neki naučnici ga povezuju sa Jonatanom, bratom Jude Makabejca, koji je prvosveštenik u Jerusalimu. Arheolozi se ne slažu sa Flavijem i ne mogu sa sigurnošću da datiraju ovaj objekat u hazmonejski period. https://www.youtube.com/watch?v=f-n_byPdEIM Irod, vladao od 37. prije Hrista do 4. poslije Hrista, je bio jako svjestan strateške lokacije ove tvrđave. Izabrao ju je kao sklonište od neprijatelja i kao svoju zimsku palatu. Tokom njegove vladavine ona je izgrađena i uređena. Nakon njegove smrti, rimski garnizon biva smješten u Masadu. Grupa pobunjenika predvođena Jonatanom ben Jairom se sklanja u Masadu nakon uništenja Jerusalima od strane Rimljana 70. godine poslije Hrista. Ona ostaje poslednje uporište Jevreja još par godina. Deseta rimska legija pod vođstvom Flavija Silve. Josif Flavije piše "Poslije smrti Basove preuze upravu Flavije Silva i vidjevši da je sva zemlja ratom pokorena, a da je jop samo ostala jedna tvrđava, podiže vojnu na nju skupivši svu vojsku iz mjesta, a tvrđava se zove Masada" (Judejski rat, 504). Opsada je trajala nekoliko mjeseci. Kada su pobunjenici unutar tvrđave izgubili svaku nadu, njihov vođa je održao dva govora kojima je njih 960 uvjerio da je bolje izgubiti život nego živjeti sramno kao rimski rob. https://www.youtube.com/watch?v=oAvzoYKW4lA "Nekada smo bili riješeni junaci, da ne robujemo niti Rimljanima, niti ikome drugome, osim Bogu, jer je samo on istiniti i pravedni gospodar ljudi, a sada je došao čas koji nam naređuje da djelima potvrdimo rješenje. ...  Nama je već unaprijed jasno da ćemo sutra pasti u ruke neprijatelja, ali još imamo slobodan izbor da sa svojim milima umremo časnom smrću. ... Naše žene treba da umru neoskvrnute, a naša djeca slobodna od ropstva, a iza njih, mi ćemo jedan drugome ukazati plemenitu milost, i sačuvavši slobodu nadomjestiti junačku sahranu. A prije toga vatrom ćemo uništiti dragocjenosti i tvrđavu. Dobro znam da će Rimljani osjetiti bijes kada se ne budu mogli domoći naših tijela, a i plijen im izmakne. Samo ćemo ostaviti namirnice, jer one će svjedočiti, kada umremo, da nas nije salvadala glad nego kako smo od početka bili riješili tako i sada pretpostavljamo smrt ropstvu" (Judejski rat, 512). https://www.youtube.com/watch?v=DoM-teN7M6M "I nijedan se nije našao toliko slab za užasno djelo, nego svi smaknuše svoje najdraže. Strašne li nevolje koaj je nesretnicima dala da im se učini najmanjim zlom da pobiju svojim rukama svoje žene i djecu. ... I čim su proboli sve svoje, bez oklijevanja izabraše kockom onog koji će, pošto ubije devetoricu, poslije svih sam sebe ubiti." (Judejski rat, 518) Iako ne želim veličati samoubistvo - posebno ne u kontekstu modernog nasilnog fundamentalizma - istrajnost u odabranom pravcu ostaje  nešto što mi danas teško shvatamo. Slijeđenje političke korektnosti je postalo model po kome se rukovodimo. Sa druge strane, suludo je i umirati za svaku najmanju stvar koja se jedino vama čini velikom. Potrebno je pronaći sredinu i slijediti svoja osnovna ubjeđenja. Možda se dio rješenja nalazi u devizi koju sam davno čuo: "Strog prema sebi, a blag prema drugima."