DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Prenosim
Kara padronka
Zovem se Ismais Zambo, rođen sam i živim u Mozambiku. Ja sam onaj dječak što se vi brinete o njemu. A sada da vam napišem ukratko o mom životu, koliko se sjećam do sada. Imam 10 godina, mlađu sestru i brata. Otac mi je poginuo u ratnim sukobima, a majka mi je umrla kada sam imao 7. godina. Sjećam se dok mi je majka ležala bolesna, ja sam plakao kraj nje, a ona me je tješila: "Nemoj da plačeš, Bog će se pobrinuti za tebe, samo se ti moli njemu kako sam te naučila." Moja se majka stalno molila Bogu, ali u tom času nisam volio što mi je Bog uzeo oca, a sada i majku. Ubrzo mi je majka umrla, a nas je odvela naša tetka kod sebe. Tetka je imala dvoje svoje djece i nas troje, a ni oni nisu imali ništa, a kamo još za nas. Ponekada nismo jeli ništa danima. Nikad nisam zaboravio šta mi je majka rekla na samrti – da se stalno molim Bogu. Jednog dana su nas odveli u jedan logor i bilo nam je lijepo jer smo imali svaki dan hranu, makar jednom dnevno. Bilo nas je mnogo djece, a poneko dijete je odlazilo u grad u školu. Ja sam mnogo želio da odem iz logora i ponekad sam sanjao da i ja idem u školu. Nikad nisam prestao da se molim Bogu i da mu se povjeravam. Jednog dana, koji nikad neću zaboraviti, pozvali su me i rekli da se spremim jer jedna dobra teta iz daleke Poljske izabrala mene da mi plaća školu u gradu. Ne znam kako ste baš mene izabrali, ali ja sam vam mnogo zahvalan. Za sada vam mogu uzvratiti tako što sam odličan đak. Za šest mjeseci završio sam jedan razred i idem u drugi. Volio bih da mi pošaljete svoju sliku, a ja vama šaljem svoju. Želja mi je da vas upoznam ali znam da je za sada to nemoguće. Ostaje mi da se molim Bogu da vas blagoslovi, da blagoslovi sve dobre ljude. Molim se da se neko sjeti moje sestre i brata da i oni ne ostanu u logoru. Za sada toliko. Očekivaću vaše pismo, a meni ostaje da se molim i zahvaljujem Bogu za njegovu ljubav koju je iskazao kroz vas. Vaš Ismais Zambo Ovo pismo sam prepisao od gospođe koju poznajem. Njena snaja je osoba koja je izdržavala ovog dječaka u školovanju. Dobila je sliku sa mnoštvom djece i ona je izbrojala svoje ime i prezime te tako, slučajno, izabrala ovog dječaka. Kara padronka znači nešto kao "dobra gospodarica")
Nekategorizovano
Citati
Spremni oprostiti?
"One lesson we should be able to teach the world, and that we should able to teach the people of Bosnia, Rwanda and Burundi, is that we are ready to forgive." Desmond Tutu (1931), penzionisani južnoafrički anglikanski nadbiskup i društveni aktivista "Jedna lekcija koju treba da budemo sposobni da naučimo svijet, i da budemo sposobni da naučimo ljude u Bosni, Ruandi i Burundiju, jeste da smo mi spremni da oprostimo."
Videoblog
Knjige
Isus ili Juda?
Prilikom izrade slike Tajna večera, Leonardo se suočio s teškim problemom: trebalo je da naslika dobro – u liku Isusa – i zlo – u liku Jude. Riješio je da prekine s radom dok ne uspije da nađe savršene modele. Jednoga dana, na službi, dok je slušao crkveni hor, jedan mladić mu se učini kao stvoren za lik Hrista. Pozvao ga je u svoj atelje i izradio mnoštvo skica i studija njegovog lica. Prošle su još tri godine. Tajna večera bila je gotovo završena, ali Leonardo da Vinči još nije pronašao nikoga ko bi odgovarao Judinom liku. Kardinal zadužen za tu crkvu počeo je da ga pritiska, zahtijevajući da što prije završi fresku. Pošto je danima bezuspješno tragao, slikar je napokon slučajno nabasao na nekog prerano sastarjelog mladića koji je, sav u ritama, pijan ležao u jarku. Jedva je umolio svoje pomoćnike da ga prenesu u crkvu, jer više nije bilo vremena za skiciranje. Skitnicu odvukoše nekako do crkve, u besvjesnom stanju. Pomoćnici su ga pridržavali dok je Leonardo preslikavao crte bezbožnosti, grijeha, sebičnosti, koje su se jasno i upečatljivo odražavale na njegovom licu. Kad je sve bilo gotovo, skitnica, koji se u međuvremenu donekle rastrijeznio, otvori oči, spazi pred sobom sliku, i s prizvukom čuđenja i tuge u glasu, reče: - "Pa ovu sam sliku već vidio!" - "Kada?," upita Leonardo, takođe začuđen. - "Prije tri godine. Sjećam se vrlo dobro, jer sam ubrzo poslije toga izgubio sve što sam imao. Život mi je u to vrijeme još bio prepun snova. Pjevao sam u crkvenom horu i jedan me je umjetnik pozvao da mu poziram za lik Hrista." P. Koeljo, Đavo i gospođica Prim.