Oznaka: biblijski tekst

Jevanđelje srijedom: Matej 25. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadesetpeto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži tri cjeline. Prvih trinaest stihova sadrži tekst poznat kao Priča o deset djevojaka. Od četrnaestog do tridesetog stiha zapisana je Priča o talentima, a do kraja ovog poglavlja slijedi tekst o konačnom sudu u narodu poznatijem kao “strašni sud”. Iako imaju mnoge različite detalje, naglaske i ideje, sva tri teksta imaju jednu, glavnu, zajedničku misao i poruku. U pitanju je stav tokom očekivanja Hristovog ponovnog povratka na ovu zemlju.

Prije nego se pozabavimo porukom ovih tekstova, korisno je primijetiti ideju Hristovog drugog dolaska na ovaj svijet. Hristos je o tome dosta govorio u prethodnom poglavlju, Matej 24. Čini se kako je to danas među hrišćanima zanemarena tematika. Sigurno da je važno pozabaviti se savremenim problemima našeg svijeta i pokušati dati jevanđeoske odgovore. Ali u konačnici, jedini mogući odgovor za sve naše probleme – a posebno za pitanje smrti – iz perspektive jevanđelja je Hristov dolazak. U ovim tekstovima Hristos poučava svoje učenika kako izbalansirati očekivanje dolaska sa življenjem na ovom svijetu.

Priča o deset djevojaka 

Sam termin priča nije najbolji za ovu književnu vrstu. Mnogo bolje je dozvati u pomoć grčki original, παραβολή, čije je značenje “poređenje, ilustracija, analogija.” To je kratki, jednostavni narativ koji prenosi određenu poruku. Kroz istoriju se javljao problem kada su tumači pokušali da odrede svaki detalj parabole. Tada se uglavnom odlazilo u alegorijski način tumačenja gdje je tumač proizvoljno dodavao vrijednost svakom pojedinom detalju iz parabole. Da bi to izbjegli potrebno je vidjeti osnovnu poruku teksta. U ovom slučaju, Hristos je uzeo poznati događaj iz jevrejskog društva i preko njega prenio određenu poruku. Tokom svadbe je postojao običaj očekivanja dolaska mladoženje, u čemu su učestvovale djevojke, nevjestine drugarice. Za to su se opremile advekvatnim izvorima svjetlosti računajući da se će se glavni dio događaja odigrati kasno u noć. Jedan broj djevojaka je nazvan ludim jer nisu uzele u obzir mogućnost odlaganja dolaska mladoženje. One su bile jako sigurne u svoju procjenu događaja: nisu bile spremne za bilo kakve izmjene u budućnosti. Zbog potrebne naknadne pripreme, zakasnile su na glavnu svečanost. Poruka je jasna: neophodno je da se obavi pripreme mnogo prije nego se sam događaj desi. Mnogi su u nedostatku ulja vidjeli simbol Svetoga duha (Zaharija 4, Otkrivenje 11:4). Ako je to tačno, onda prva “priča” govori o neophodnosti duhovne pripreme prije samog glavnog događaja.

Priča o talentima

Ako je glavni naglasak u prethodnoj paraboli na duhovnoj pripremi, u ovoj drugoj čini se da je u pitanju “materijalni” aspekt. Hrišćani svih vremena su imali problem da nađu mjeru između laborare i orare. Na sličan problem ukazuje jevanđeoski tekst iz jevanđelje po Luki 10:38-42. Dok je jedna sestra, Marta, bila zauzeta time kako dočekati Isusa, druga sestra, Marija, je sjedila i slušala Hristov govor. Marta nije bila oduševljena Marijinim ponašanjem i zatražila je od Isusa da je ukori. Umjesto ukora, Hristos je pohvalio Mariju naglašavajući da je ona “dobri dijel izabrala, koji se neće uzeti od nje” (Luka 10:42). Mnogi su u ovim sličnim tekstovima vidjeli kako su “duhovne” stvari značajnije od svega ostalog i tako podcjenjivali vijekovima sve ono što, prema njihovoj procjeni, nije nosilo etiketu duhovnog. Smatram da Hristos svojom rečenicom nije pravio jaz između duhovnog i neduhovnog. On je djelovao u kulturi koja nije pravila tu vrstu dihotomije: ona potiče iz helenističkog svijeta. Jevrejska misao poznaje samo jedan svijet u kome sve fizičko u isto vrijeme ima i duhovno značenje. Hristos naglašava vrijednost vremena koje je Marija provela sa njim, zato što to vrijeme – vrijeme Njegovog boravka na ovoj zemlji – neće trajati zadugo.

U priči o talentima Hristos upozorava sve one koji se Njegovim imenom zovu, da samo izjašnjavanje nije dovoljno. Dok iščekuju Njegov dolazak i promjenu ovog eona u drugi, bolji, vječniji … oni treba da aktivno učestvuju koristeći darove koje imaju. Takav život nije život usmjeren sebi i svojim potrebama nego je život službe i koristi. Ukoliko želite da budete spremni za moj ponovni dolazak, onda iskoristite svoje sposobnosti na dobro drugima koji vas okružuju. To je još jedna vrsta pripreme koja se ne smije izostaviti.

O strašnom sudu

Za razliku od prethodna dva teksta, ovaj poslednji u 25. poglavlju opisuje proces suđenja. Koncept suda u Svetom pismu ima aspekt istrage i izvršenja. Čini se da je ovdje u pitanju izvršni aspekt. Na drugom mjestu Hristos izjavljuje da dolazi uskoro i “plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim” (Otkrivenje 22:12). Ovaj sud se bavio pitanjem motiva i razloga djelovanja. Ono što mi vidimo su tuđa djela; ponekad i motivi isplivaju na površinu, ali u najvećem broju slučajeva oni su skriveni našim očima. Zato sud uzima u obzir oba aspekta pripreme, duhovni i materijalni, i procjenjuje ih kroz prizmu razloga i motiva. Izgleda da se to najbolje vidi kroz naše ponašanje prema onima koji su nama najmanje važni, ali koji takvi ne izgledaju u očima neba. Gladni, žedni, stranci, siromašni, bolesni i zatvorenici su kategorije koje posebno pomažu ovom sudu da procijeni motive i pobude. Isus, ovdje predstavljen kao sin čovječiji, interese ovih kategorija ljudi poistovjećuje sa svojima. Ludi i mudri, vjerne i nevjerne sluge, ovce i jarci … svi oni predstavljaju dvije grupe ljudi koje će postojati na kraju svijeta. Jedni će biti spremni da nesebično djeluju u korist unesrećenih, i zbog toga biti pohvaljeni. Oni ne smatraju da su uradili ništa posebno veliko, iako Hristos smatra da su ta djela učinjena u Njegovu korist. Drugi su primili osudu jer u ovim ljudima nisu vidjeli nikakvu vrijednost. Da su oni znali da je u pitanju nešto što im može donijeti pozitivni ishod na konačnom sudu, oni bi sigurno djelovali. Pitanje “kad te vidjesmo” otkriva njihove motive: “Da si to bio to Isuse, mi bi zasigurno nešto učinili. Jer biti tvoj prijatelj ima svoje prednosti.” Time su u potpunosti otkrili da je njihov duhovni pogled bio zamračen sebičnošću i vlastitim interesima. Njihov kraj je konačan i negativan.

Jevanđelje srijedom: Matej 23. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Zloupotreba moći i vlasti čini se da ni u jednom vremenu ljudske istorije nije bila vidljivija i očitija. Iako je nama naš prostor najveći problem, situacija se veoma malo razlikuje u većini država širom svijeta. Juče sam putovao sa dvojicom ljudi: jedan potiče iz Venecuele, a drugi sa Filipina. Bilo je jako zanimljivo (i žalosno u isto vrijeme) slušati izazove sa kojima se prosječni čovjek suočava u ovim zemljama i uvidjeti da ima mnogo više sličnosti nego razlika sa našim svakodnevnim problemima. Ali problem zloupotrebe povjerenja biva još veći kada je povezan sa religijom, vjerom i duhovnošću. Upravo o tome je riječ u dvadesettrećem poglavlju jevanđelja po Mateju. 

Kroz cijelu svoju službu Isus se suočavao sa protivljenima od strane vjerskih vođa. Jevanđelista Matej sve  njih (fariseji, sadukeji, književnici, glavari sveštenički, irodovci …) posmatra kao jednu grupu protivnu Hristu. Tako da se u ovom poglavlju Hristos obraća svima njima i zna da će time ubrzati proces svojeg hapšenja i suđenja. Ali bez obzira na sve to, Hristos počinje svoj govor pozitivnom notom. On prepoznaje neophodnost postojanja određenog oblika organizacije koji u ovom slučaju ima vezu sa Mojsijevim vremenom. Ta veza nosi dodatni autoritet ali i odgovornost. Učenje ovih vođa je velikim dijelom bilo je ispravno, ali njihova praksa se nije slagala s istom (Matej 23:3). Nedostatak njihove doktrine je bilo “otežavanja bremena” (23:4) što se odnosi na umnožavanje pravila i propisa. Sa druge strane, Hristos je proglasio da je njegovo “breme lako” (Matej 11:28). 

Cijela Hristova kritika vjerskog establišmenta svog vremena se svodi na sedam (ili osam, u zavisnosti od načina brojanja: sedam i osma su veoma slična pa ih stavljam u “isti koš”) misli koje počinju riječima “teško vama”. Te riječi nisu rezultat Isusovog nerviranja, frustracija i ličnih emocija. Cilj ovih riječi nije da ih uplaši i zaprijeti. To je način obraćanja starozavjetnih proroka i u isto vrijeme Hristovo ispunjavanje proročke uloge koja će se kasnije nastaviti i izraziti opisom predskazanja njihove tragične budućnosti ukoliko ne promijene svoj stav prema ovom Proroku. 

«Teško vama» x 7 

Matej 23:13 – Vođe nisu zainteresovane za Božje carstvo. To nije osnovni problem jer svako ima pravo na lično opredjeljenje. Ali tim svojim potezom oni negativno utiču na druge oko sebe. Njihovo javno ispovijedanje vjere koju ne praktikuju vodi ka konceptu nazvanom “sablazan” (Matej 18:7). 

Matej 23:14 – Ovdje je spomenuta njihova krivica na socijalnom aspektu. Novi zavjet uči da je proizvod prave religije «posjećivati udovice» i pomagati one kojima je pomoć potrebna (Jakov 1:27). Iskorištavanje nevoljnih i onih slojeva bez zaštite oduvijek je negativno posmatrana od strane proroka. No sve to što su ovi ljudi činili pokrivali su plaštom pobožnosti. 

Matej 23:15 – U pitanju je pogrešan napor i pogrešno ulaganje energije. Biti “guru” je uvijek iskušenje za predstavnike vjera: učiniti da ljudi slijede vođu a ne ideju koju on predstavlja. U vrijeme apostola bilo je dosta onih koji su pokušavali da ljude učine svojim sledbenicima a ne sledbenicima Hrista. Ovo nije uvijek lako vidljivo i treba biti jako oprezan. 

Matej 23:16 – Zloupotreba finansija je čest propust koji je pratio propovjednike Božje riječi kroz istoriju. Zlato je vrednije od crkve, materijalno od duhovnog. Postojao je pokret siromašnih u srednjem vijeku koji je naglašavao taj aspekt i tražio od vođa crkva da doslovno slijede Njegov primjer. O ovome je dosta rečeno, ali u praksi ima još mnogo mjesta za popravak. 

Matej 23:23 – Vođe zaboravljaju najvažnije dok naglašavaju sekundarne stvari: sljepilo prema istinski važnim duhovnim vrijednostima. Engleski jezik poznaje izraz: “majoring in the minors”. U iskušenju smo da ono što je nama drago učinimo najvažnijim, a ono što nam možda baš nedostaje stavimo u fioku nevažnog. 

Matej 23:25.27 – Briga za vanjštinu je prilično povezano sa prethodnim, možda čak i jedan primjer prethodnog. To je bila praksa vođa onog vremena: željeli su da se “dobro prodaju” (Matej 23:3-5), da ih smatraju posebno vjernima i revnima. Lakmus test pobožnosti je vlastito predstavljanje svoje ličnosti: svaki koji želi da se prikaže posebno posebnim nije prišao suštini vjere. 

Matej 23:29 – Veza sa prošlim vremenima i vođama je važna za svaku ideju. Savremeni lideri vole da se predstavi kao naslednici onog početnog. Čak i kada su ti isti bili otvoreni protivnici avangarde onog vremena i današnjeg napretka. Možemo naslijediti Mojsijevu stolicu ali ne i njegove principe i stavove. 

Sve ovo onda – a i danas – čini jevanđelje neadekvatnim, nepotpunim, ružnim, nepoželjnim, polovičnim i neprihvatljivim. “Jer se ime Božije zbog vas ne poštuje među onima koji ga ne poznaju” pisao je jedan od apostola. Treba zapamtiti da ovaj tekst više ne govori nekima tamo, drugima, jevrejskim vođama ili današnjem sveštenstvu. Hristos se obraća onome koji čita, čuje i razumije. Svaki put kad čitam Sveto pismo, postavljam pitanje šta meni taj tekst poručuje. Bog više nema problema sa sadukejima i farisejima, ali ima sa nama, današnjim i modernim, sa tobom i sa mnom. 

Jevanđelje srijedom: Matej 14. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Poslije malo dužeg vremena, nastavljam sa razmišljanjima na tekstove iz jevanđelja. Moguće da su onima koji redovno prate ovaj blog, ako ima takvih ;), dosadili tekstovi o islamskoj državi. Moram priznati da su se meni te pronađene informacije svidjele i zato sam ih prenosio, a čini mi se da ih još ima te da ih možete očekivati i u kasnijem periodu. 

U ovoj blog rubrici “Jevanđelje srijedom,” u kojoj objavljujem svoje poglede na tekstove iz Svetog pisma, imali ste priliku da čitate od prvog do trinaestog poglavlja iz jevanđelja po Mateju. Danas je na redu četrnaesto poglavlje. U tridesetšest stihova, od koliko se sastoji ovo poglavlje, nalazi se par tematika od kojih  ću jedno kratko da dotaknem. To su smrt Jovana Krstitelja (u narodu poznato kao “usjekovanje glave”), hranjenje pet hiljada ljudi i Hristov hod po moru. Biblijska kritika poslednja dva događaja posmatra kao metafore iz kojih se izvlače poruke za svakodnevni život, bez obzira što se ti događaji nisu u stvarnosti desili. Ja vjerujum da su se čuda zapisana u Svetom pismu zaista desila. Hrišćanska vjera počiva na vaskrsenju Isusa Hrista, i ako je ono bilo moguće da se desi, onda su i druga čuda spomenuta u Bibliji stvarni događaji. Ako Bog postoji, onda je on svemoguć – i čuda, iako nisu njegov svakodnevni način djelovanja, su moguća. No, krenimo redom. 

beheading-of-saint-john-the-baptistJevanđelista Matej je već spominjao Jovana Krstitelja: u trećem poglavlju kada je opisivao Hristovo krštenje, i u jedanaestom, kada je vijest o Jovanom hapšenju stigla do Isusa. Budući da ovo jevanđelje nije hronološki pisano, Matej u ovom trenutku umeće događaj o Jovanu sa željom da nešto važno saopšti svojim čitaocima. Dok je danas navika da se duhovni fokus zaustavi na biblijskim (i vanbiblijskim) ličnostima kojima pripajamo pridjev “svet”, Sveto pismo koristi djela i života tih istih osoba da usmjeri pažnju na Isusa Hrista. To je upravo ono što Matej radi u ovom poglavlju: smrt Jovana Krstitelja koristi kao uvod u ono što će se desiti sa Isusu Hristu.

– Irod hvata i vezuje Jovana Krstitelja (14:3); isto to, hvatanje i vezivanje, će se desiti i i Isusu Hristu (26:50, 27:2).
– Irod je htio odmah da ubije Jovana, ali se plašio reakcije narod jer su Jovana smatrali prorokom (14:5); Hristovi neprijatelji su imali iste planove i sa Isusom, ali ih je sprečavala ista misao: “ali se pobojaše naroda, jer ga (Isusa) držahu za proroka” (21:46).
– U slučaju Jovana Krstitelja, Irodova supruga Irodijada je iskoristila Iroda preko svoje kćerke da ostvari svoje planove u vezi sa Jovanom (14:6-9); kada je u pitanju Isus, jevrejske vođe su iskoristile slabost Pontija Pilata i preko naroda osudili Isusa na smrt (27:19-24).
– Nakon Jovanove smrti, njegovi učenici su se postarali za njegovu sahranu, preuzimajući njegovo tijelo (14:12); isto se desilo i sa Isusom nakon njegove smrti: njegovi sledbenici su se postarali za njegov ukop (27:56-61).

Ono što se ističe kroz ove tekstove jeste da je Jovan Krstitelj bio Hristov preteča i u smrti. Ali za razliku od Jovana, Isus nije ostao u grobu nego je vakrsao. Tom činjenicom i mnogim ostalima, Isus se uveliko razlikuje od svih drugih spomenutih u Bibliji, a koji su ukazivali na Njega i Njegovu službu. U ime svih ostalih Jovan Krstitelj govori za Isusa: “On treba da raste, a ja da se umanjujem” (Jovan 3:30).