Posts tagged duhovna misao

Poruke iz Svete zemlje: Arad

15 jun 2016 0 Comments read Život

Iako se moja posjeta Izraelu desila, sada već prije više od pola godina, i dalje sakupljam utiske i često mislim kako nisam dovoljno dobro iskoristio to putovanje. Jedan od propusta je taj što sam ovo trebao pisati dok sam bio tamo. Ali, u tom trenutku je bilo toliko događaja i toliko toga za vidjeti i obići da jednostavno nije bilo moguće sve stići (ili je to samo jedan od standardnih izgovora). Kako god, sada, uz velike napore i naprezanja da što autentičnije prenesem svoje utiske, pišem o tom ugodnom iskustvu kojeg preporučujem svima koji to mogu sebi da organizuju.

Ovaj drevni gradić Arad je smješten u pustinji Negev, nekih tridesetak kilometara jugoistočno od Virsaveje, i zato smo krenuli u tom pravcu poslije posjete Virsaveji. Smješten je na jednoj uzvisini u sredini ogromne ravne pustinjske površine. To je ovom mjestu davalo izuzetnu poziciju zbog puta u blizini, koji se protezao od Jude do Edoma.

Kada je jevrejski narod krenuo iz egipatskog ropstva ka obećanoj zemlji, car ovog grada po imenu Hananej (Biblija, 4. knjiga Mojsijeva 21:1-3) ih je napao, zarobivši neke iz naroda. Nakon što su se sabrali i organizovali, Jevreji napadaju Arad (moguće i neke druge gradiće iz okruženja), pobjeđuju i raskopavaju ga do temelja. Grad tada dobija novi izgled i novo ime: Orma (razorenje). Činilo se da je put u obećanu zemlju sada otvoren i da mogu krenuti ravno naprijed. Umjesto toga, Bog ih je poveo drugim putem obilazeći zemlju istočno od Edoma. Nikakvo čudo da je ta čudna promjena iznervirala narod koji se počeo buniti i vikati: “Zašto nas izvedoste iz Egipta da izginemo u ovoj pustinji?” (4. knjiga Mojsijeva 21:5) Iako se ovaj put mogao učiniti dužim i težim, ulazeći sa druge strane preko Jordnaa, u skoro samo središte Hanana omogućilo je Izraelu da kontroliše cijeli region i iz te perspektive bilo mnogo bolja strategija.

Upravo je ovo mjesto gdje sam po prvi put u svom životu doživio pustinju i njene osobine. Vodiči su nam stalno naglašavali potrebu za vodom i podsjećali da je dovoljno nosimo sa sobom omogućivši nam da je kupimo – naravno po većoj cijeni 🙂 – u samom autobusu koji smo putovali. Nedaleko od glavnog lokaliteta Tel Arad, koji je dio nacionalnih parkova Izraeal, nalazila se i česma sa vodom kojom sam strašno bio razočaran: njenim okusom, mirisom, bojom, količinom … Bez želje da kritikujem jako dobro organizovan sistem nacionalnih parkova u Izraelu, koji su obezbijeđeni vodom i to aparatima koji hlade vodu, na ovom mjestu sam ipak po prvi put shvatio šta znači naći se u pustinji bez adekvatne vode.

Ono po čemu je ovo mjesto jako značajno jeste otkriće hrama. Pošto je bogosluženje u drevnom Izraelu bilo centralizovano (postojalo je samo jedno mjesto molitve i prinošenja žrtvi), ovo otkriće iznenađuje. Arheolozi pretpostavljaju da ostaci ovog hrama sežu sve do vremena iz Davidovog carstva. Navike prinošenja žrtava na visinama i, “pod svakim zelenim drvetom” kako su proroci voljeli kritički da se izražavaju, čini se da je potrajala među jevrejskim narodom i nakon uspostavljanja centralnog mjesta za bogosluženje. Oltar za žrtvovanje je još uvijek lako prepoznatljiv u unutrašnjosti ovih ruševina. Pretpostavlja se da je služba na ovom mjestu prekinuta u vrijeme vjerskih reformi od strane cara Jezekije (2. knjiga o carevima, 18. poglavlje).

Arheološka istraživanja se nastavljaju na ovom području. U američkim novinama New York Times (moguće i na drugim mjestima, ali ja sam ovdje “naletio” na ovu vijest) objavljeno je jedno od poslednjih. U pitanju je drevna lista za nabavku: Elijasiv, upravitelj ove pustinjske tvrđave, primio je nalog za dostavu ispisan na grnčariji: vino, brašno i ulje. Čini se da je pismenost bila mnogo raširenija nego što se ranije vjerovalo. Istraživači zaključuje da je najmanje šest različitih ruku bilo uključeno u pisanje. Profesor Izrael Finkelštajn sa Univerzitetat u Tel Avivu tvrdi “da su pisali jako dobro, skoro bez ikakvih grešaka.” Cijeli članak možete pronaći na ovom linku.

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio

8 jun 2016 0 Comments read Prenosim

Radikalni džihad se može razumjeti samo u svjetlu njegovih vjerskih ubjeđenja. Dok glavna struja islama danas odbacuje radikalni džihad (sama riječ “islam” ima korijen u riječi “selam”, što je arapska riječ za mir), njihova teologija može biti poticajna za konzervativno nastrojene muslimane. Kako islam može imati korijene i mira i rata u isto vrijeme? Vjerujem da se dio odgovora nalazi u dvije stvarnosti:
1) islam je teološki jako fragmentiran, ne postoji centralni autoritet, i
2) osnovni tekst islama, Kur’an, je sam po sebi dvosmislena knjiga te može da ima mnoštvo tumačenja.
Kur’an u svojoj suštini nije baš tako jasna knjiga. Ovo je potvrđeno na samom početku opšte prihvaćenog teksta: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!” – A samo razumom obdareni shvaćaju.” (3:7) Kao i Biblija, i Kur’an ima neke tekstove koji su jasni, čak i nakon hiljada godina. Ali postoje mnogi drugi tekstovi koji su opisni ili složeni ili čije značenje se izgubilo tokom vremena.

Kao rezultat ovih nejasnoća, te zbog nepostojanja centralnog teološkog autoriteta, postoji nekoliko glavnih načina razumijevanja Kur’ana u islamu. Svaki od njih na neki način pokušava da razjasni nejasnoće i stvori jasnu poruku iz njih. Neki muslimani se fokusiraju na to kako je Kur’an shvaćen od strane Muhamedovih ahbaba, onih koji su ga najbolje poznavali i slijedili u vođenju islamskog pokreta kao što su Abu Bakr, Umra, Usman i Ali (moguće da sam pogrešno preveo ova imena). Ali čak i u ovoj grupi tumača postoje podjele između Sunita i Šita po pitanju primjene učenja ahbaba prema njihovom razumijevanju Kur’ana.

Neko vrijeme nakon smrti Muhameda tradicije o Muhamedovim govorima i djelima su sakupljene u ono što se naziva hadis. Oni obuhvataju sjećanja ahbaba, ali takođe i kasnija sjećanja prenošena od strane onih koji su znali ahbabe, mnogo veća grupa sa manjim poznavanjem prvobitnih događaja. Većina ljudi čita Kur’an u svjetlosti hadisa, ali se razlikuju po pitanju koja sjećanja su autentičnija a koja su tačnija. Suniti i Šiti se u stvari razlikuju mnogo po ovim pitanjima.

U kasnijim vijekovima Kur’an je tumačen od strane velikog broja komentatora koji su uradili najbolje što mogu da protumače (tasfir) Kur’an. Neki od poznatih su ibn Abas, Al-Askari, Al-Tabari, Al-Azari i Al-Bagavi. Oni su težili da objasne Kur’an proučavajući stil teksta, definišući ključne riječi, razjašnjavajući gramatiku i značenje cijele rečenice. Takođe su pokušavali otkriti dublje značenje, objasniti metafore i figurativni govor, te pomiriti stihove koji se čine suprotni jedni drugima. Budući da tumači danas imaju tendenciju ka jednom od komentatora, nejasnoće Kur’ana često se povećavaju mnoštvom opcija i komentatora. Budući da islam nema nikakav centralni autoritet poput pape ili glavnog odbora, nejasnoće Kur’ana ostaju neriješene uprkos svim istraživanjima. Ovo objašnjava mogućnost da Kur’an citiraju i promoteri mira i zastupnici nasilnog džihada. Nejasnoće knjige ostaje neriješene za većinu muslimana. Uprkos tome, čak i danas oni muslimani koji odbacuju sva ova tumačenja, uključujući i hadis, vjeruju da je Kur’an samo po sebi dovoljan i da jedino čisti mogu istinski da ga razumiju (3:7, 6:114-115, 8:54, 45:2-6, 56:77-81).

Možda sam Kur’an nudi izlaz iz ovih muka tumačenja, iako većina muslimani nisu istražili sledeći način. Prema samom Kur’anu, njegove nejasnoće se najbolje razumiju, ne na osnovu kasnijih tumača, nego poređenjem sa ranijim otkrivenjima, onima koja su data prorocima poput Avrama, Mojsija i Isusa i koji su zapisani u Starom (Tevrat) i Novom (Indžil) zavjetu. Kur’an uvjerava čitaoca da se Alah ne mijenja po pitanju odnosa prema prošlim i sadašnjim prorocima (17:77). Čitaoci Kur’ana se ohrabruju “da vjeruju u spise poslane Njegovom vijesniku (Muhamedu) i spise koje je On poslao prije njega” (4:136). Vjernici u Kur’an ne treba da prave razliku između ovih i ranijih otkrivenja zapisanih u Bibliji (2:136). Cilj Kur’ana je da “potvrdi ono što je dato ranije”, naime zakon Mojsijev i jevanđelje Isusovo (3:3-4). Ali ovo potvrđivanje nije jednosmjerna ulica, Biblija takođe pomaže da se potvrdi značenje Kur’ana. Kada je Muhamed bio nesiguran u poruke koje je primao, on je trebao da “pita one koji su čitali Knjigu (u obliku Biblije) prije njega” (10:94). Muslimani koji čitaju Kur’an u svjetlu Biblije otkrili su da je Kur’an veoma drugačija knjiga od one koju su znali ranije. Poznavanje ranijeg otkrivenja pomaže da se razjasni šta je jasno i šta nije u Kur’anu.

Vanredna učenica Jovanka

1 jun 2016 0 Comments read Prenosim, Vrijeme

Čitam u novinama priče o našim političarima koji su u poznim godinama, kroz rad i uz rad, kako se to nekad govorilo, završili fakultete ali ne mogu da se sete na kom su odseku diplomirali, koji su magistrirali ili doktorirali i došli do diploma za kraće vreme nego što je običnom čoveku potrebno da završi auto školu i dođe do vozačke dozvole, a iz ličnog iskustva znam kakve i kolike pritiske na profesore i direktore srednjih škola vrše đački roditelji, naročito oni koji imaju “vezu“ sa nekim na nekom „visokom mestu“. Sve ove gorke stvari podsetile su me na jedan događaj od pre tačno šezdeset godina.

Davne 1955. godine bio sam učenik petog razreda Druge mešovite gimnazije na Banovom Brdu u Beogradu. Te i sledeće godine, vanredna učenica gimnazije bila je Jovanka Broz. Da, Jovanka, supruga Josipa Broza Tita. E, sad, za mlađe čitaoce treba reći ko je bio taj čovek. O njemu su napisane desetine i desetine knjiga, ali, sasvim kratko on je tih godina bio predsednik Jugoslavije, maršal Jugoslavije, vrhovni zapovednik Jugoslovenske Narodne Armije, tada jedne od najjačih u Evropi, generalni sekretar, Komunističke partije Jugoslavije, nosilac tri ordena narodnog heroja Jugoslavije i svih ostalih jugoslovenskih ordena, počasni član ili doktor desetina Akademija nauka…..

Njegovo ime su nosili Titograd, Titov Veles, Titovo Užice, Titov Drvar, Titovo Velenje …, glavne ulice u skoro svim gradovima Jugoslavije, stotine škola, rudnika, fabrika….. O njemu se pevalo u narodnim i zabavnim pesmama, njegova slika je bila na prvoj strani u svim bukvarima, njegovi govori i njegove svakodnevne aktivnosti su bili na prvim stranama svih novina….. U svim republikama je imao na raspolaganju najmanje po jednu ogromnu vilu, imao je svoje ostrvo Vangu sa ogromnim parkom i ličnim zoološkim vrtom. Imao je svoj „Plavi voz“ kojim je krstario po Jugi i veliki brod „Galeb“, kojim je, po nekoliko meseci, krstario po svetskim morima i okeanima, o čemu smo mi bili redovno obaveštavani preko „Filmskih žurnala“, koji su prikazivani u svim bioskopima pre početka svakog filma. Uživao je ogroman ugled širom sveta. Na ravnoj nozi, a najčešće i malo više od toga, razgovarao je sa engleskom kraljicom, sa predsednikom Sjedinjenih Američkih Država, sa prvim čovekom
Sovjetskog Saveza… Gosti, u Beogradu i na Vangi, su mu bili kraljevi, carevi, državnici, najčuveniji svetski glumci, pisci… Da skratimo priču, u Jugoslaviji, on je bio „Bog i batina“: ono što on kaže, istog trenutka se pretvaralo u zakon za više od dva miliona čalanova komunističke partije, a preko njih i za sve ostale građane Jugoslavije, a za one kojima se to što je on rekao, makar i sasvim malo nije sviđalo, a oni bili neoprezni pa to nekome i rekli, bilo je više mesta „za razmišljanje“, od kojih je najpoznatiji bio zatvor na Golom Otoku.

A supruga TOG čoveka je, držeći se svih stavki Zakona o srednjim školama Srbije, po istoj proceduri i na isti način kao i sve druge vanredne učenice i učenici, polagala redom ispite iz svih predmeta sedmog, pa, iduće godine, osmog razreda gimnazije. (To su danas treći i četvrti razred gimnazije.) Desilo se da sam je jednom prilikom lično video. Stigla je automobilom koji je šofer parkirao u blizini glavnog ulaza u današnji hotel „Šumadija“. Šofer je ostao u kolima, a Jovanka, sa torbom u ruci, obučena u skromnu crnu haljinu, zajedno sa još jednom mlađom ženom, je pešice išla Ščerbinovom ulicom, ka glavnom ulazu u današnju osmogodišnju školu „Josif Pančić“, u kojoj je tada bila i gimnazija. Nas nekoliko „drugara iz kraja“ smo sedeli na jednom malom zidiću, delu ograde neke kuće, i svima nam je bilo veoma interesantno da, na nekoliko koraka udaljenosti, vidimo, danas bismo rekli, „prvu drugaricu“ Jugoslavije.

Neko je glasno uzviknuo njeno ime, ona se, onako u prolazu, okrenula ka nama, osmehnula se i diskretno nam mahnula rukom. Vremenom je činjenica da je Jovanka Broz vanredna učenica naše škole postalo nešto sasvim obično, na šta niko nije obraćao neku posebnu pažnju. A onda je 1956. godine, kao bomba, odjeknula vest: MAKSA OBORIO JOVANKU. Maksa je bio naš profesor matematike Bogoljub Stanojević. To je bio jedan tih, povučen čovek za koga je, tako smo mi mislili, u životu postojala samo MATEMATIKA. Uvek lepo očešljan i uredan, nosio je, koliko se sećam, uvek jedno isto, skromno ali brižljivo ispeglano odelo, belu košulju i kravatu. Na nogama, savršeno čiste cipele, na nosu male naočare u okruglim okvirima. Niko se nikada nije žalio na njegovu ocenu, ocenjivao je tako tačno i tako pošteno da je Sveti arhangel Mihailo mogao da ga uzme za pomoćnika. U to vreme dvojka je bila ono što je danas jedinica – neprelazna ocena, i svima u školi, i nama đacima i našim profesorima, bilo je savršeno jasno da Jovanka nije znala za više od 2,49 (makar 2,50) i da nije imala nikakve šanse da dobije prelaznu ocenu, makar neku trojčicu. Ali… ona je bila NJEGOVA supruga. Pre par meseci, naš ministar finansija, kada mu, po pravilima službe, u pošti traže ličnu kartu, kaže službenici: „Znate li vi ko sam JA?“. Jovanka, kad je čula da nije položila ispit, nije rekla ništa, ustala je, pozdravila članove komisije i –otišla kući. U sledećem ispitnom roku je položila ispit. Nije mi poznato da li je neko nešto zamerao Maksi, tek u tom sledećem roku, on, na svoj lični zahtev, nije bio u ispitnoj komisiji, ali je, na našu veliku radost, ostao u našoj školi, a par godina kasnije je prešao u ministarstvo prosvete, gde je radio kao školski nadzornik za matematiku i gde je dočekao penziju.

Danas, kada se, posle tolikih godina, setim svojih dragih profesora iz Druge mešovite gimnazije, pomislim kako mi danas živimo u nekoj drugoj zemlji, u zemlji u kojoj ne žive ljudi poput Makse, koji će na ispitu da obore onog koji ne zna, makar da mu je Bog otac, i poput Jovanke, koja nije rekla „Znate li vi ko sam JA“ , mada je bila udata za “Boga.”

Autor nepoznat

Jevanđelje srijedom: Matej 12. poglavlje

18 maj 2016 0 Comments read Sveto pismo

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvanaesto poglavlje nije tako dugačko koliko je bogato tematikom i poukama. U njemu Isus brani svoje učenike koji kidaju klasje u subotu te svoje liječenje u subotu, iscjeljuje nijemog i slijepog čovjeka, govori o neoprostivom grijehu, neće da pokaže čudo farisejima koji ga traže te objašnjava ko su njegovi pravi srodnici. Svaki od ovih odjeljaka je poruka za sebe a ja ću se pozabaviti kratko samo sa dvije: pitanjem subote i neoprostivog grijeha.

Biblijski koncept sedmičnog odmora od posla nema paralelu u drevnom svijetu. Četvrta od deset zapovijesti (2. Moj. 20:8-11) povezuje subotu sa stvaranjem, potiče da se svi ljudi tretiraju jednako i dobiju zasluženi odmor od svih obaveza te imaju priliku za duhovni mir, zajedništvo i razmišljanje. Odmor je trebao ljude poučiti da “ne živi čovjek o samom hljebu”, kojeg stiče i privređuje, nego Božija sila i milost održava ljude u životu. Jevreji su posebno bili pažljivi u poštovanju ovog dana i ogradili ga još mnogim drugim propisima da bi ga održali svetim. Tom logikom je i trganje pšeničnih klasova sa polja smatrano žetvom, a to je bilo zabranjeno (2. Moj. 34:21).

Pitanje oko koga se spore fariseji sa Isusom nije da li se subota treba držati svetom nego kako se to čini. Dakle, ne nalazimo raspravu između sedmog dana subote i nekog drugog dana, nego više između Hristovog i farisejskog pristupa sedmom danu, suboti. Isus se predstavlja kao onaj koji je veći od crkve (12:6), veći od Jone – kao istaknutog proroka (12:41) i veći od Solomuna – najvećeg cara (12:42). On je gospodar od svega, pa tako i od subote (12:8) i on ima pravo da pruži pravo tumačenje kako se ono što je On zapovijedio ljudima da čine treba upražnjavati. Mnogo kasnije poslije Isusa dolazi do rasprava oko dana svetkovanja i promjene istog. No kroz cijelu istoriju mnogi sedmi dan – subotu – nastavljaju da smatraju svetim i pokušavaju da ga održe posebnim onako kako je to Isus činio i poučavao.

Ideja neoprostivog grijeha je veoma zanimljiva savremenom čovjeku. Često se posmatra potpuno negativno, u kontektstu krajnje granice – koliko daleko se možemo udaljiti a ipak imati priliku da se vratimo. Tradicionalno se samoubistvo smatra neoprostivim grijehom jer poslije njega čovjek nema prilike da se pokaje. No širi kontekst ovog poglavlja ukazuje da fariseji čine ovaj grijeh time što Hristova djela pripisuju sotoni (Veelzevul, 12:24), umjesto Božijem Duhu (12:28), čijom silom Isus tvrdi da čini čuda. Iz ovog zaključujemo da je suština neoprostivog grijeha namjerno odbijanje da se prepozna i prihvati djelovanje Božijeg duha. Istrajavanje u takvom stavu vodi otvrdnjavanju srca te potpunom odbacivanju djelovanja i uticaja Boga u ličnom životu. Dakle, svako neprihvatanje otkrivene istine potiče u pravcu zanemarivanje ne samo tog aspekta istine nego Istine u potpunosti. Ovdje je korisno podsjetiti se Hristovih riječi iz Jovanovog jevanđelja: “Ja sam put, istina i život” (14:6). Isus i njegova istina dolaze kao cjelina, neodvojivi. Prihvatajući jedno, prihvatamo oboje – i obrnuto, na žalost: odbacujući Isusova učenja iz Svetoga pisma, odbacujemo i Isusa.

Žrtvama svih lažljivih sistema

11 maj 2016 0 Comments read Život

Svi pričaju o tome pa hajde i ja da napišem riječ dvije. Jeste da malo kasnim, ali šta je tu je. Napravljena je velika buka oko pjesme koja je naslovljena “Sistem te laže,” a izvodi je “hip hop sastav iz Beograda” (tako kaže Wikipedia). Nikad nisam bio ljubitelj te vrste muzike, jednostavno bila mi je strana a posebno me nerviralo kako se oblače: izgleda da su me vaspitali prekonzervativno. Ali me svo to dijeljenje ove pjesme na društvenim mrežama navelo na razmišljanje i, evo, glasno razmišljam, i dijelim to svoje razmišljanje sa vama.

Ukoliko se pod sistemom podrazumijevaju politički sistemi, oni su uvijek lagali – to nije ništa novo. “Veliki uporno zezaju male.” Zašto? Evolucija će to objasniti tezom kako najjači opstaju – i tako treba. Vjerovanje u stvaranje svijeta od strane dobrog božanskog bića tvrdi da je to rezultat grijeha koji se javlja u svakom pojedincu: “Svi sagriješiše i izgubili su slavu Božiju.” Ostali pate i trpe. Dokle? Pametniji popušta? Ali ne može ni pametan popuštati koliko lud može zatezati. I da li zaista postoji mogućnost promjene?

Ne zanosim se idejom da imam odgovore na sva ova pitanja. Prepuštam ih mudrijima od sebe, onima čija je dužnost da njima lupaju glavu. Mene više interesuje doživljaj ovakvih sistema od strane nas malih, sitnih, te pitanje šta mi možemo da učinimo. Jedna od korisnih ideja pada mi na um, a potiče iz knjižice koju je napisao Erik Artur Bler, javnosti poznatiji pod svojim pseudonimom Džordž Orvel. Ne, nije u pitanju “1984” nego “Životinjska farma”. Životinje nisu zadovoljne uslovima života na farmi i podižu pobunu. Pobuna se završava pobjedom životinja, ali svinje koje preuzimaju vlast umjesto čovjeka uskoro počinju jednako da se ponašaju. Cijeli put pobune počinje geslom, “Sve životinje su jednake”, da bi stigao do “… ali su neke jednakije od drugih.” Ovaj roman završava kultnim pasusom:

“Sada je bilo jasno šta se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće prepoznati ko je svinja, a ko čovjek.”

I poslije toliko godina ratovanja i prolijevanja (nedužne) krvi ono što je čudno jeste da veliki broj ljudi (posebno na našim prostorima) i dalje smatra revolucije kao najbolji način popravke loših okolnosti. Naravno, niko i ne razmišlja da nešto treba mijenjati kod sebe nego ono što je potrebno jeste zamijeniti one koji su trenutno na vrhu. Iako ne negiram potrebu promjene loše vlasti, smjena jednih loših da dođu drugi loši ne pomaže mnogo. To mi se čini veoma slično “magičnim” rješenjima koje nudi lažni isjelitelji: uvijek su u pitanju trikovi (npr. stavi ovo ispod jastuka …) koje treba da obaviš, a nikada poziv vlastitim karakterom da se pozabaviš. Na kraju krajeva, većina i želi promjenu koja je bolja samo za nas i naše (Evropska unija, Velika Srbija, Lijepa naša, Novi svjetski poredak …), a nikada za sve ljude koji su uključeni u globalni problem.

Za one koji se izjašnjavaju kao hrišćani, primjer Isusa Hrista čini se korisnim i kad se suočavamo sa lošom upravom. Obraćajući se onima koji su vodili negativan sistem u njegovo vrijeme, označio ih je kao djecu đavola, a njega nazvao ocem laži (jev. po Jovanu 8:44). Svoje sledbenike je pozivao da, dok žive i rade u negativnim sistetima (a negativnosti možemo pronaći u svakom koji je postojao i koji postoji i koji će postojati na ovoj zemlji), tragaju za vječnijim vrijednostima koje ne prolaze i koje pozitivno djeluje i na naše i na njihove (jev. po Mateju 6:33). I sam Hristos je osuđen od strane jednog sistema bez svoje krivice (jev. po Luki 23:4) i doživio najokrutniju kaznu i najsramotniju smrt. Ne znam koliko ko od nas uspijeva u slijeđenju Njegovog principa, ali ono što zasigurno možemo jeste da ponavljamo Očenaš i to posebno dio koji moli “da dođe carstvo Tvoje i da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu” (jev. po Mateju 6:10). Ne znam za vas, ali često mi se ovo čini kao jedino rješenje.

Nedjelja vaskrsenja

1 maj 2016 0 Comments read Besjede, Sveto pismo

Prije dvije hiljade godina, Isus iz Nazareta je ušao u ljudski rod kroz mali jevrejski narod. Poticao je iz siromašne porodice, koja je pripadala malom plemenu, živio u jednoj od najmanjih zemalja svijeta. Njegov životni vijek je trajao samo 33 godine, od kojih najviše 3,5 godine obuhvataju njegovu javnu službu. Pa ipak, nijedna druga osoba nije izvršila tako veliki uticaj na naš svijet. Datumi na našim novinama i u našim udžbenicima svjedoče o tome da je Isusov život jedan od najvećih života ikada proživljenih, ako ne i najuticajniji. Ali nije samo život Isusa ono što je učinilo da On bude tako važna ličnost za nas ljude nego još više Njegova smrt.

Njegovi učenici su nakon Njegove smrti ponavljali Njegovi riječi i tvrdili da smrt ovog jednog čovjeka, učitelja iz Galileje može donijeti vječni život svakom ko u to vjeruje. Vijekovima su ljudi raspravljali o ovome, a te rasprave traju i dan danas. Jer, ako je ovo tačno, onda je to od suštinske važnosti za našu egzistenciju, za naš život. O tome piše i jevanđelista Luka u svom jevanđelju (24:1-12). Nakon što je subotni dan prošao, žene (a ne muškarci!) su došle na grob da bi dovršile proces pripremanja tijela za pogreb. Ali na njihovo veliko čuđenje tijela nije bilo! Nakon prvog čuda, uslijedilo je drugo: dva čovjeka u sjajnim haljinama daju čudne izjave – “Zašto tražite živoga među mrtvima: nije ovdje jer ustade!”

Žene se odmah otrčale do Isusovih učenika i prenijele im ono što su vidjele i doživjele. „I njima se učiniše njihove riječi kao laž i ne vjerovaše im“ (24:11) Ove riječi su jako važne za nas, današnje čitaoce ovog izvještaja. Jer ako je izvještaj o Hristovom vaskrsenju djelovao kao laž Hristovim učenicima, onima koji su hodali sa Njim i za Njim tri i po godine, zar je uopšte čudno da današnji izvarani skeptični čovjek, uplašen od svake moguće prevare, zar je onda čudno da i mi danas reagujemo jednako, sumnjajući i ne vjerujući? Kakve i kolike su naše šanse da povjerujemo u ovaj događaj? Evo nekoliko činjenica u prilog ovom događaju:

1. Ako je izvještaj o Hristovoj smrti zaista bila laž, koju su pronijele prvo žene, pa onda i Hristovi učenici, čudno je da su oni koji su prvi posumnjali u vaskrsenje bili kasnije spremni umrijeti za ovu laž. Jer istorija potvrđuje da je

Petar – razapet

Andrija – razapet

Matej – ubijen mačem

Jovan – jedini umro prirodnom smrću nakon što je preživio vrelo ulje i izgnanstvo na Patmos

Jakov Alfejev – razapet

Filip – razapet

Tadija – ubijen strijelom

Jakov, Isusov brat – kamenovan

Toma – ubije kopljem

Vartolomej – razapet

Jakov Zavedejev – ubijen mačem.

2. Petar je bio onaj koji se odrekao Isusa, u trenutku Isusovog hvatanja i saslušanja, baš kao što je Isus i prorekao. Ali nakon Hristovog vaskrsenja, nalazimo Petra u Jerusalimu da propovijeda o vaskrsenju uprkos smrtnoj opasnosti kojoj je izložen.

3. Jednak izvještaj svih koji su govorili i pisali o ovom događaju je malo vjerovatan ukoliko je sve izmišljotina. Postoji malo izgleda za bilo koju veću grupu ljudi da se slože oko većine činjenica, dok u izvještajima nalazimo jednakosti u vezi vaskrsenja Isusa. Kada bi se radilo o prevarantima, teško je objasniti zašto nijedan od njih nije podlegao pritisku i promijenio svoju priču.

4. Savle postaje Pavle: ovo je poznat događaj (Djela 9. poglavlje). Čovjek koji je progonio one koji su propovijedali o Isusu u jednom trenutku postaje propovjednik ove iste poruke. Mnogi su u ovoj radikalnoj promjeni fariseja Savla u apostola Pavla otkrili najubjedljiviji dokaz istine i snage vjere u koju se preobratio, kao i pravu vrijednost koju ima Hristos. A mnogi su (sličnu) promjenu doživjeli u vlastitom iskustvu.

5. Rimski stražari su bili postavljeni pored groba nakon Hristove smrti. Strah od kazne je uticao na njihovo besprijekorno izvršavanje dužnost, naročito u noćnim satima. Svako ko bi pokušao da priđe grobu morao bi se susresti sa vojskom najmoćnije armije tadašnjeg svijeta. Jednostavan izgovor da su učenici došli i uzeli tijelo, bio bi nešto najneozbiljnije što bi vojnik pomislio da prenese svojim starješinama.

6. Prazna grobnica je nešto što se ne može lako objasniti. Danas se ide na grob popularnim vođama, osnivačima religija i filozofskih pravaca… ali Isusov grob je prazan. Jedno od rješenja koje je ponuđeno jeste pogrešna grobnica. U svojoj tuzi i razočarenju, učeniic su otišli na pogrešan grob. Ako bi ovo bilo tačno, protivnici hrišćanstva su mogli u svakom trenutku odvesti na pravi grob ili pokazati Hristovo tijelo.

Ovo su samo neki od argumenata koji potvrđuje vjeru onih koji to žele. Naravno, i dalje postoji mogućnost za sumnju jer je Bog ostavio prostor da čovjek može da se opredijeli i da pokaže svoju slobodnu volju. Dodatno pitanje koje treba odgovoriti u ovom kontekstu jeste gdje je Isus bio dok je bio mrtav? Kuda idu ljudi poslije smrti?

Ovo pitanje se često postavlja i čujemo različite odgovore. Najpopularnije vjerovanje je u besmrtnost duše: u trenutku smrti duša izlazi iz tijela i odlazi na nebo, u pakao ili raj. Biblija ipak pruža drugačiju sliku. Ona nigdje ne spominje da čovjek ima neki poseban aspekt koji nazivamo duša. „A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga i posta čovjek duša živa“ (1. knjiga Mojsijeva 2:7). Po biblijskom učenju, čovjek jeste duša. Baš kao što u našem jeziku postoji običaj da se kaže: „Bilo je prisutno 15 duša,“ misleći na ljude. Besmrtnost duše je uvoz iz grčke filozofije i strano je biblijskom učenju.

Jednoga dana, niko ne zna kada, svako od nas će završiti svoj život. Jevanđelje poziva da prihvatimo Hrista kao svog Spasitelja, da povjerujemo da je Njegov način življenja uzor za nas da bi i Njegov način smrti i vaskrsenja mogao isto tako da se primijeni na nama. Poruke i događaji oko nas često idu protiv ovog poziva i to je borba da održimo pravac u životu. Kroz čitanje Biblije, zajedničke razgovore i molitvu moguće je održati ovu nadu i ovu misao do onog trenutka koji će stići svakog od nas.